thomas bernhard gubitnik roman djela thomasa bernharda knjiga 5 MEANDAR Zagreb Nova ves 5 naslov izvornika Thomas Bernhard:Der Untergeher za nakladnika Ivana Pleji glavni urednik Branko egec urednik Zvonko Makovi design Designsvstem/Tomislav Kraljevi lavout Snjeana Engelman Dafi tisak Kikagraf copvright SUHRKAMP Verlag Frankfurt am Main 1983 copyright MEANDAR za hrvatski prijevod 2003 ISBN 953-206-168-1 CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica - Zagreb UDK821.112.2(436)-31=163.42 BERNHARD, Thomas Gubitnik / Thomas Bernhard ; s njemakog preveo Boris Peri. - Zagreb : Meandar, 2005. - (Djela Thomasa Bernharda ; knj. 5) Prijevod djela: Der Untergeher ISBN 953-206-168-1 441028056 Tiskano u Hrvatskoj 2005 thomas bernhard > gubitnik S njemakoga preveo Boris Peri meandar Dugo unaprijed pripremano samoubojstvo, pomislio sam, nimalo spontani in oaja. I Glenn Gould, na prijatelj i najznaajniji klavirski virtuoz stoljea, navrio je samo pedeset i jednu godinu, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Tek, taj se nije ubio poput Wertheimera, ve je, kao to sam rekao, umro prirodnom smru. etiri i pol mjeseca New Yorka i sve vrijeme samo Goldbergvarijacije i Umjetnost fuge, etiri i pol mjeseca Klavirskj-h vjebi, kako je Glenn Gould svaki put obiavao rei na njemakom, pomislio sam. Prije tono dvadeset i osam godina stanovali smo u Leopoldskornu, studirali kod Horovvitza i (to se odnosilo na Wertheimera i mene, no po prirodi stvari ne i na Glenna Goulda) tijekom jednog posve kinog ljeta nauili od Horowitza vie nego prije toga u osam godina Mozarteuma i Beke akademije. Horowitz je sve nae profesore uinio beznaajnima. Ali ti grozni uitelji bili su potrebni da shvatimo Horovvitza. Dva i pol mjeseca kia je lila bez prestanka, pa smo se zatvorili u svoje sobe u Leopoldskornu i radili danonono, nesanica (Glenna Goulda!) je postala naim presudnim stanjem, nou bismo utvrivali ono emu nas je Horowitz danju pouavao. Jeli nismo gotovo nita, a sve vrijeme nismo osjeali ni bol u leima, koji nas je inae uvijek muio, dokle god smo studirali kod naih starih profesora; kod

Horovvitza taj bol u leima nije se ni javljao, jer smo studirali s tolikim intenzitetom da se nije ni mogao pojaviti. Kad smo zavrili s nastavom kod Horovvitza, bilo je jasno da je Glenn ve bolji klavirist od samog Horovvitza, iznenada sam imao dojam da Glenn svira bolje od Horovvitza i od tog trenutka Glenn je za mene bio najznaajniji klavirski virtuoz na svijetu; koliko god da sam klavirista sluao od tog trenutka, nijedan nije svirao kao Glenn; ak ni Rubinstein, kojeg sam uvijek volio, nije bio bolji. Wertheimer i ja bili smo podjednako dobri, a ak je i Wertheimer uvijek govorio da je Glenn najbolji, iako se jo uvijek nismo usudili rei da je najbolji klavirist stoljea. Kad se Glenn vratio u Kanadu, zaista smo izgubili naeg kanadskog prijatelja, nismo mislili da emo ga ikad ponovno vidjeti, on je svojom umjetnou bio toliko opsjednut da smo morali pretpostaviti kako to stanje vie nee moi dugo izdrati, te e uskoro umrijeti. Ali dvije godine nakon to smo s njim studirali kod Horovvitza, Glenn je na Salzburkim sveanim igrama svirao Goldberg varijacije, koje je dvije godine ranije uvjebavao s nama u Mozarteumu. Nakon njegova koncerta novine su pisale kako jo nijedan pijanist Goldberg varijacije nije odsvirao na umjetniki toliko vrijedan nain, pisale su, dakle, nakon njegova salzburkog koncerta ono to smo mi tvrdili i znali dvije godine ranije. S Glen- nom smo se poslije koncerta susreli u Ganshofu u Maxglanu, jednoj staroj gostionici koju sam oduvijek volio. Pili smo vodu i nita nismo govorili. Kad smo se susreli, bez oklijevanja sam rekao Glennu kako mi, Wertheimer (koji je iz Bea stigao u Salzburg) i ja, ni trenutka nismo vjerovali u ponovni susret s njim, Glennom, da smo sve vrijeme mislili samo da e Glenn nakon povradca iz Salzburga u Kanadu brzo skonati od svoje opsjednutosti umjetnou, od svog klavirskpg radikalizma. Zaista, u razgovoru s njim upotrijebio sam izraz klavirskj radikalizam. Moj l{lavirsl{i radikalizam, uzvraao bi Glenn, a znam i da je taj izraz neprestance upotrebljavao u Kanadi i Americi. Ve tad, dakle gotovo trideset godina prije svoje smrti, Glenn nijednog drugog skladatelja nije volio kao Bacha, na drugom mjestu bio mu je Handl, Beethovena je prezirao, ak ni Mozart, kojeg sam volio kao nijednog drugog, vie nije bio taj kad bi on govorio o njemu, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Nijedan jedini ton Glenn nije odsvirao bez svog pjevnog glasa, pomislio sam, nijedan klavirist nikad nije imao tu naviku. O svojoj plunoj bolesti govorio je kao da je rije o njegovoj drugoj umjetnosti. Pomislio sam kako smo u isto doba bolovali od iste bolesti, kako od nje nikad nismo prestali bolovati, te kako se i Wertheimer naposljetku razbolio od te nae bolesti. Ali Glenn nije skonao od te bolesti, pomislio sam. Ubila ga je bezizlaznost u koju je gotovo etrdeset godina ulazio svojim sviranjem, pomislio sam. Po prirodi stvari, on nije odustao od sviranja klavira, pomislio sam, dok smo Werthei-mer i ja odustali od sviranja klavira, jer od njega nismo napravili takvu monstruoznost kao Glenn, koji vie nije mogao izii iz te monstruoznosti, tovie, nije vie imao ak ni volje da izie iz te monstruoznosti. Wertheimer je svoj klavir marke Bosendorfer prodao na drabi u Dorotheumu, ja sam svoj Steinway jednog dana poklonio jednoj devetogodinjoj uiteljskoj keri u Neukirchenu kod Altmiinstera, kako me taj vie ne bi gnjavio. Uiteljsko dijete ruiniralo je moj Stein-way u najkraem roku, ta me injenica nije boljela, naprotiv, promatrao sam to tupo unitavanje s perverznom nasladom. Wertheimer je, tako je sam uvijek govorio, uao u duhovne znanosti, dok sam ja zapoeo sprocesom za^rljavanja. Bez glazbe, koju sam iz dana u dan sve tee podnosio, krljao sam, i to bez praktine glazbe, jer je ona teoretska na mene od prvog trenutka imala iskljuivo pogubno djelovanje. Iz trenutka u trenutak sve sam vie mrzio svoj vlastiti klavir, nisam se vie mogao sluati kako sviram; nisam se vie elio ogrijeiti o svoj instrument. Tako sam jednoga dana posjetio uitelja da mu najavim svoj dar, svoj Stein-way. uo sam da njegova ki pokazuje dar za taj instrument, rekao sam mu, i najavio transport Stein-waya u njegovu kuu. Na vrijeme sam se uvjerio da sam nisam pogodan za karijeru virtuoza, rekao sam uitelju. Kako u svemu traim samo ono najvie, moram se rastati od svog instrumenta, jer na njemu, kao to sam se iznenada uvjerio, posve sigurno neu postii ono najvie, pa se samo po sebi razumije da u njegovoj darovitoj

keri staviti na raspolaganje svoj klavir. Nijedan jedini put neu vie podii njegov poklopac, rekao sam zaprepatenom uitelju, prilino primitivnom ovjeku, oenjenom jo primitivnijom enom, takoer iz Neukirchena kod Altmiinstera. Trokove transporta preuzet u, naravno, ja, rekao sam uitelju, kojega poznajem od djetinjstva, ba kao i njegovu ogranienost, da ne kaem glupost. Uitelj je smjesta prihvatio moj dar, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Ni trenutka nisam vjerovao u darovitost njegove keri; za svu uiteljsku djecu sa sela tvrdi se da su nadarena, posebice za glazbu, ali ustvari ona nemaju dara nizato, sva ta djeca oduvijek su posve bez dara, a ako neko takvo dijete i umije odsvirati neto na fru-li ili citri ili klaviru, to jo uvijek ne dokazuje njegovu darovitost. Znao sam da svoj skupocjeni instrument izruujem potpunoj bezvrijednosti i upravo sam ga stoga dao odnijeti uitelju. Uiteljeva ki je moj instrument, jedan od najboljih i najrjeih, pa tako i najtraenijih i najskupljih, u najkraem roku unitila i uinila neupotrebljivim. Ali upravo taj proces uni-tavanja mog voljenog Steinwaya bio je ono to sam elio. Wertheimer je, kao to je uvijek govorio, uao u duhovne znanosti, ja sam zakoraio u proces zakrljavanja, a time to sam svoj instrument otpremio u uiteljevu kuu, taj sam proces zapoeo na najbolji mogui nain. Wertheimer je, meutim, jo godinama nakon to sam ja svoj Steinway poklonio uiteljevoj keri, svirao klavir, jer je jo godinama vjerovao da moe postati klavirski virtuoz. Uostalom, svirao je tisuu puta bolje od veine klavirskih virtuoza koji javno nastupaju kod nas, ali naposljetku ga vie nije zadovoljavalo da u najboljem sluaju bude klavirski virtuoz poput svih drugih u Europi, pa je prestao i posvetio se duhovnim znanostima. Osobno sam, kako sam mislio, svirao bolje od Wertheimera, ali nikad ne bih umio svirati kao Glenn i stoga sam (dakle, iz istog razloga kao i Wertheimer!) iz trenutka u trenutak odustajao od sviranja klavira. Morao sam svirati bolje od Glenna, a to nije bilo mogue, to je bilo naprosto iskljueno, pa sam tako odustao od sviranja klavira. Probudio sam se jednoga travanjskog dana (ne znam vie koji je tono bio) i rekao samome sebi: dostaje klavira. I ja zaista vie nisam dotaknuo instrument. Odsad u se posvetiti filozofskim stvarima, mislio sam na putu do uitelja, iako po prirodi stvari nisam mogao imati nikakva pojma to bi te filozofske stvari za-pravo trebale biti. Ja apsolutno nisam klavirski virtuoz, rekao sam samome sebi, ja nisam interpretator, nisam reproduktivni umjetnik. Ja uope nisam umjetnik. Pokvarenost moje misli smjesta me je privukla. Sve vrijeme dok sam iao k uitelju, izgovarao sam neprestance te tri rijei: uope nisam umjetnik! Uope nisam umjetnik! Uope nisam umjetnik! Da nisam upoznao Glenna Goulda, vjerojatno nikad ne bih odustao od sviranja klavira, postao bih klavirski virtuoz, moda ak i jedan od najboljih klavirskih virtuoza na svijetu, pomislio sam u gostionici. Kad susretnemo najboljeg, moramo odustati, pomislio sam. Glenna sam zaudo upoznao na Monchsbergu, na brijegu mojega djetinjstva. Vidio sam ga, dodue, ve ranije u Mozarteumu, no s njime nisam bio progovorio ni rijei prije susreta na Monchsbergu, koji zovu i brijegom samoubojica, jer je pogodan za samoubojstvo kao nijedan drugi; ta ne baci se uzalud tjedno troje do etvero samoubojica s njega u dubinu. Samoubojice se dizalom u unutranjosti brijega dovezu do vrha, prijeu nekoliko koraka i bace se dolje u grad. Oni koji bi se razbili na cesti uvijek su me fascinirali, a i sam sam se (kao uostalom i Wertheimer!) esto uspinjao ili vozio na vrh Monch-sberga u namjeri da se bacim s njega, ali to nisam uinio (kao uostalom ni Wertheimer!). Vie puta sam (kao i Wertheimer!) ve bio spreman za skok, ali, poput Wertheimera, nisam skoio. Okrenuo sam se. Naravno da ih se dosad vie okrenulo nego to ih je skoilo, pomislio sam. Glenna sam susreo na Monchsbergu, na takozvanoj Sudakoj visoravni, odakle se prua najbolji pogled na Njemaku. Oslovio sam ga i rekao mu da obojica studiramo kpd Horoivitza. Da, odgovorio je. Zagledali smo se u njemaku ravnicu i Glenn se odmah posvetio Umjetnosti fuge. Upoznao sam veoma inteligentnog ovjeka od znanosti, pomislio sam tada. On je rekao da ima Rockefellerovu stipendiju. Uostalom, njegov otac je bogat ovjek. Koe, krzna, rekao je. Govorio je njemaki bolje od naih studijskih

kolega iz austrijske provincije. Srea to se Salzburg nalazi ovdje, a ne etiri kilometra nie u Njemakoj, rekao je. U Njemaku ne bi bio otiao. Od prvog trenutka to je bilo duhovno prijateljstvo. Veina klavirista, pa i onih najpoznatijih, nema pojma o svojoj umjetnosti, rekao je. Ali tako je u svim granama umjetnosti, odgovorio sam. Tako je u slikarstvu, u knjievnosti, rekao sam. ak ni filozofi nisu svjesni filozofije. Veina umjetnika nije svjesna svoje umjetnosti. Poimanje umjetnosti im je diletantsko, itav ivot ne mogu dalje od diletantizma, pa ni oni u svijetu najpoznatiji. Odmah smo se razumjeli. Moram rei da smo se od prvog trenutka privlaili svojim suprotnostima, koje su zaista bile najsuprotnije u naem, razumije se, jednakom poimanju umjetnosti. Tek nekoliko dana nakon susreta na Monchsbergu pridruio nam se i Wertheimer. Glenn, Wertheimer i ja, koji smo prva dva tjedna stanovali odvojeno, svako u posve nedostatnom stanu u starom dijelu grada, iznajmili smo naposljetku za vrijeme teaja kod Horovvitza kuu u Leopoldskornu, u kojoj smo mogli initi to nas je volja. U starom dijelu grada sve je na nas djelovalo poput paralize, zrak se nije dao udisati, ljudi se nisu dali izdrati, vlanost zidova nakodila je i nama i naim instrumentima. Teaj kod Horovvitza mogli smo nastaviti samo zato jer smo odselili iz grada, koji je u biti za umjetnost i duh najneprijateljskija mogua sredina, tupo provincijsko gnjezdace s glupim ljudima i hladnim zidovima, u kojoj se s vremenom sve, bez iznimke, pretvara u tupost. Spas nam je bio uzeti svoje stvari i otii u Leopoldskorn, koji je tad jo bio zelena livada na kojoj su pasle krave i pjevale stotine tisua ptica. Sam grad Salzburg, koji je danas, svjee obojen do posljednjeg kutka, jo odvratniji nego prije dvadeset i osam godina, bio je i ostao protivnik svega to ovjek nosi u sebi i s vremenom sve to unitava, shvatili smo smjesta i pobjegli iz njega u Leopoldskorn. Salz-burani su uvijek bili grozni kao i njihova klima, a kad danas doem u taj grad, moj stav ne samo da se potvruje, ve vidim da je sve postalo jo groznije. Ali studij kod Horowitza, upravo u tom gradu koji je neprijatelj svega umjetnikog i duhovnog, bio je zacijelo najvea prednost. Ako je okolina u kojoj studiramo prema nama neprijateljski nastrojena, studirat emo bolje nego u nekoj prijateljskoj sredini; studentu e uvijek biti bolje da za studij odabere mjesto koje je prema njemu nastrojeno neprijateljski, jer e mu ono drugo oduzeti velik dio koncentracije na studij, dok e mu neprijateljski nastrojeno mjesto omoguiti stopostotni studij, jer e se morati koncentrirati na taj studij da ne zapadne u oaj, i zbog toga Salzburg, kao vjerojatno i sve druge takozvane lijepe gradove, mogu apsolutno preporuiti kao mjesto za studij, dodue, samo snanom karakteru, jer e slab karakter tamo propasti u najkraem roku. Tri dana Glenn je bio zaluen arolijom toga grada, tad je iznenada uvidio da je ta arolija, kako se kae, trula, daje ta ljepota u biti odbojna, a da su ljudi u toj odbojnoj ljepoti pokvareni. Predalpska klima stvara ljude bolesne udi, koji vrlo brzo podlegnu tuposti, a. s vremenom postanu zloudni, rekao sam. Tko ovdje ivi, zna to, ako je iskren; tko doe ovamo, uvida to nakon kratkog vremena i mora otii prije nego to bude prekasno, ako sam ne eli postati poput tih tupih stanovnika, poput tih Salzbur-ana bolesne udi, koji svojom tupou ubijaju sve to jo nije postalo poput njih samih. Isprva je pomislio kako bi bilo lijepo ovdje odrasti, ali ve dva-tri dana po dolasku roenje, rast i odrastanje u Salzburgu uinili su mu se poput none more. Ta klima i ti zidovi ubijaju senzibilitet, rekao je. Na to nisam imao to dodati. U Leopoldskornu, zao duh toga grada nije nas vie mogao ugroziti, mislio sam pri ulasku u gostionicu. U biti, Horowitz nije bio jedini koji me je pouavao sviranju klavira u najviem smislu; bilo je to i svakodnevno druenje s Glennom Gouldom kod Horovvitza, pomislio sam. Njih dvojica uope, omoguila su mi glazbu i njeno poimanje, pomislio sam. Moj posljednji uitelj prije Horovvitza bio je Wuhrer, jedan od onih uitelja koji ovjeka udave osrednjou, o njegovim prethodnicima da i ne govorim, koji svi, kao to sam rekao, imaju sjajna imena, nastupaju u velikim gradovima i dre visoko dotirane katedre na naim slavnim akademijama, ali nisu nita drugo nego svirajui unitavatelji koji nemaju blage veze s poimanjem glazbe,

pomislio sam. Ti uitelji glazbe sviraju i sjede posvuda, ruinirajui tisue i tisue svojih uenika, kao da im je zadatak da u zametku ugue glazbeni talent mladih ljudi. Od dvadeset tisua uitelja glazbe samo je jedan idealan. Horowitz je bio taj idealni uitelj, pomislio sam. Glenn bi, da se htio upustiti u to, bio takav. Glenn je, poput Horowitza, imao idealan osjeaj i idealan um za taj nauk, za tu svrhu posredovanja umjetnosti. Svake godine tisue studenata glazbe krenu putem akademskoga glazbenog zatupljivanj a, na kojem ih unitavaju njihovi ne-kvalificirani uitelji, pomislio sam. Moda e se i proslaviti, a da svejedno nita ne shvate, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Postanu Gulda ili Brendel, a da svejedno nisu nita. Postanu Gileli, a da svejedno nisu nita. I Wertheimer bi, da nije susreo Glenna, posve sigurno postao jednim od naih najvanijih klavirskih virtuoza, pomislio sam. Ne bi morao, poput mene, zlorabiti ni filozofiju ni duhovne znanosti, jer kao to sam ja desetljeima zlorabio filozofiju ili ono filozofsko, Wertheimer je zlorabio takozvane duhovne znanosti. Ne bi ispisao svoje cedulje, pomislio sam, kao ni ja svoje rukopise. I ne bi poinio duhovni zloin, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Zapoinjemo kao klavirski virtuozi, a onda poinjemo eprkati i prekopavati po drutvenim znanostima i filozofijama, sve dok sasvim ne propadnemo. A sve zato to nismo ili do krajnosti ili preko njih, odustavi naoigled jednog genija u naoj struci, pomislio sam. Ali, da budem iskren, ja ionako nikad ne bih mogao postati klavirski virtuoz, jer sam se od toga uvijek najvie ograivao. U svojoj propasti zlorabio sam klavirsku virtuoznost, tovie, pijanista sam od poetka doivljavao kao neto smijeno; zaveden svojim zaista izvanrednim talentom za klavir, tjerao sam karijeru pijanista, ne bih li je potom, nakon petnaestak godina torture, iznenada posve beskrupulozno otjerao kvragu. Nije moj nain da egzistenciju rtvujem sentimentalnosti. Uhvatio me smijeh kad sam klavir dao otpremiti u uiteljevu kuu i jo sam se danima zabavljao vlastitim smijehom nad transportom klavira, to je sva istina, ismijavao sam svoju karijeru klavirskog virtuoza, unitivi je u jed- nom jedinom trenutku. I vjerojatno je ta karijera klavirskog virtuoza to sam je iznenada unitio bila neophodan dio mog procesa zakrljavanja, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Isprobavamo sve mogue i prekidamo sa svime, bacajui desetljea iznenada na smedite. Wertheimer je uvijek bio sporiji, nikad tako odluan u svojim odlukama kao ja; on je svoju klavirsku virtuoznost bacio na smetlite mnogo godina nakon mene, a za razliku od mene, on to nije ni prevladao, svako malo uo bih ga kako jadikuje kako nije trebao odustati od sviranja klavira, kako je trebao nastaviti, kako sam ja u odreenoj mjeri krivac za to, jer sam uvijek bio njegov uzor u vanim pitanjima, u egzistencijalnim odlukama, kao to je jednom zgodom rekao, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Pohaanje nastave kod Horowitza bilo je ubojito kako za mene, tako i za Wertheimera, dok je kod Glenna razvilo genijalnost. Wertheimera i mene, to se tie klavirske virtuoznosti, ali i glazbe openito, nije ubio Horowitz, nego Glenn, pomislio sam. Klavirsku virtuoznost onemoguio nam je Glenn jo u trenutku kad smo obojica vrsto vjerovali u nju. Godinama nakon nastave kod Horowitza, jo uvijek smo vjerovali u svoju virtuoznost, iako je ona bila mrtva od trenutka kad smo upoznali Glenna. Tko zna ne bih li, da sam, umjesto da odem Horovvitzu, posluao svog uitelja Wuhrera, danas ipak bio klavirski virtuoz, i to, kako sam mislio, jedan od onih poznatijih, koji zahvaljujui svojoj umjetnosti itavu godinu provode na putovanjima izmeu Buenos Airesa i Bea. Takoer i Wertheimer. U istom trenutku odluno sam zanijekao vlastitu misao, jer sam od poetka mrzio virtuoznost i sve njene popratne pojave, mrzio sam nastupe pred mnotvom i, kao nita na svijetu, mrzio sam aplauz, naprosto ga nisam podnosio, iako dugo nisam znao ne podnosim li ustajao zrak u koncertnim dvoranama, ili aplauz, ili jedno i drugo, sve dok mi nije postalo jasno da ne podnosim virtuoznost samu po sebi, a posebice klavir-sku virtuoznost. Vie od svega mrzio sam publiku i sve to je bilo s njom u vezi, i tako sam zamrzio virtuoz-nost i virtuoze. A i Glenn je svirao samo dvije ili tri godine, potom ni on nije vie mogao izdrati pa je ostao kod kue, postavi tamo, u svojoj kui u Americi, najbolji i najvaniji od

svih pijanista. Kad smo ga prije dvanaest godina posljednji put posjetili, on ve deset godina nije odrao koncert. U meuvremenu je postao najbistriji od sviju luda. Dostigao je vrhunac svoje umjetnosti i bilo je samo pitanje vremena, i to najkraeg, kad e dobiti modani udar. I Werthe-imeru se tada inilo da e Glenn ivjeti samo jo veoma kratko vrijeme, i rekao mi je da e ga dokrajiti modani udar. Dva i pol tjedna proveli smo u Glennovoj kui, u kojoj si je uredio studio. Kao i u vrijeme pohaanja nastave kod Horowitza u Salzburgu, svirao je klavir manje-vie danonono. Godinama, itavo desetljee. U dvije godine odrao sam trideset i etiri koncerta, to je dovoljno za itav ivot, rekao je Glenn. Wertheimer i ja svirali smo s Glennom Brahmsa, od dva sata poslijepodne do jedan sat u noi. Oko kue je Glenn razmjestio tri uvara, kako ga ljudi ne bi posjeivali. Isprva ga nismo htjeli optereivati nijed-nim siunim noenjem, no onda smo ostali dva i pol tjedna, tijekom kojih je i Wertheimeru i meni ponovno postalo jasno koliko je naa odluka da odustanemo od klavirske virtuoznosti bila ispravna. Dragi moj gubitnice, pozdravio je Glenn Wertheimera. S ameriko-kanadskom hladnokrvnou uvijek ga je zvao samo gubitnicom, dok je mene suhoparno oslovljavao kao filozofa, to me nije osobito smetalo. Wert-helmet, gubitnik, za Glenna je neprestance propadao, ja sam za Glenna u svakom trenutku, a vjerojatno i u neizdrivo pravilnim razmacima koristio rije filozof, tako da smo po prirodi stvari za njega bili gubitni^ i filozof, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Gubitnik i filozofdoli su u Ameriku da ponovno susretnu kla-virskog virtuoza Glenna i ni zbog ega drugog. I kako bi proveli etiri i pol mjeseca u New Yorku. Veim dijelom u Glennovu drutvu. Umjesto dobrodolice, Glenn je rekao kako ne osjea enju za Europom. Europa za njega vie ne dolazi u obzir. Zabarikadirao se u svojoj kui. Doivotno. itav ivot nas trojica smo dijelili elju da se zabarikadiramo. Sva trojica bili smo roeni fanatici za barikade. Glenn je, meutim, najvie od nas trojice razvio taj fanatizam. U New Yorku smo stanovali pokraj hotela Taft; bolji poloaj za nae potrebe nije postojao. U jednu od stranjih prostorija Tafta Glenn je dopremio Steinway, na kojem je svirao osam do deset sati, nerijetko i nou. Nije proao nijedan dan a da Glenn nije svirao klavir. Wertheimer i ja zavoljeli smo New York od samog poetka. To je najljepi grad na svijetu, u kojem je ujedno i najbolji zrak, govorili bismo neprestance. Nigdje na svijetu nismo udisali bolji zrak. Glenn je potvrdio na osjeaj: NewYork je jedini grad na svijetu u kojem ovjek duha moe neometano disati, tek to je stupio na njegovo tlo. Svaka tri tjedna Glenn je dolazio k nama i pokazivao nam skrovite zakutke Manhattana. Mozarteum je bio loa kola, pomislio sam pri ulasku u gostionicu, s druge strane, za nas je bila i najbolja, jer nam je otvorila oi. Sve visoke kole su loe, a ona koju pohaamo uvijek je najgora, ako nam ne otvori oi. Kakve li smo samo mizerne uitelje morali otrpjeti, dok su zlorabili nae glave. Svi su oni bili istjerivai umjetnosti, unitavatelji umjetnosti, grobari duha i ubojice studenata. Horovvitz je bio izuzetak, moda i Merkewitsch ili Vegh, pomislio sam. Ali jedan Horovvitz jo uvijek ne ini prvoklasnu akademiju, pomislio sam. Diletanti su ovladali zgra- dom, koja je bila poznata kao malokoja na svijetu, a ni danas stvari ne stoje bitno drukije. Kaem li da dolazim s Mozarteuma, ljudi se naisto raspamete. Wertheimer je, poput Glenna, bio sin ne samo dobrostojeih nego i bogatih roditelja. Ni mene nisu morile ekonomske brige. Uvijek je prednost imati prijatelje iz istog miljea i ekonomske klase, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Kako nismo imali novanih briga, bilo nam je mogue da se posvetimo iskljuivo svojim studijima, da ih tjeramo to je radikalnije mogue, a nita drugo nije nam ni bilo na pameti, tek to smo sve vrijeme morali sklanjati s puta one koji su nas ometali u razvoju, nae profesore, njihove niskosti i gadosti. Mozarteum je i danas uven u svijetu, ali on je i najloija mogua kola, pomislio sam. Ali da nisam pohaao Mozarteum, nikad ne bih upoznao Wertheimera i Glenna, moje ivotne prijatelje, pomislio sam. Danas ne mogu rei ak ni zato sam se odluio za glazbu; nitko u mojoj obitelji nije bio muzikalan, nikome umjetnost nije bila draga, itav ivot nita nisu mrzili kao umjetnost i duh, no bit e da je za mene upravo to bilo presudno da se jednog dana zaljubim u isprva omraen klavir i stari

obiteljski Ehrbar zamijenim za zaista prekrasan Steinway, ne bih li se zainatio omraenoj obitelji i krenuo putem koji ju je potresao od samog poetka. Nije to bila ni umjetnost, ni glazba, ni sviranje klavira; posrijedi je bila iskljuivo opozicija spram moje obitelji, pomislio sam. Mrzio sam svirati na Ehrbaru, jer su me roditelji na to prisiljavali, kao i sve ostale u obitelji; Ehrbar je bio sredite njihovog umjetnikog svijeta i na njemu su dospjeli do posljednjih Brahms-Regerovih komada. Mrzio sam to sredite obiteljskog umjetnikog svijeta, no volio sam Steinway, dopremljen iz Pariza, nakon to sam ga iznudio od oca, pod najgorim okolnostima. Morao sam pohaati Mozarteum, samo da se dokaem; ta ja nisam imao ni pojam o glazbi, a kamoli da bi mi sviranje klavira bilo strast, no bilo mi je sredstvo u borbi protiv roditelja i itave obitelji, koristio sam ga protiv njih i na koncu sam u inat njima poeo ovladavati njime, iz dana u dan sve bolje, iz godine u godinu sa sve veom virtuoznou. U inat njima pohaao sam Mozarteum, pomislio sam u gostionici. Na Ehrbar stajao je u takozvanoj sobi za glazbu i bio je sredite naeg umjetnikog svijeta, s kojim bi se hvalili tijekom subotnjih poslijepodneva. Steinway su izbjegavali, ljudi su prestali dolaziti, jer je Steinway okonao eru Ehrbara. Od dana kad sam poeo svirati na Steinvva-yu, u kui mojih roditelja nije vie bilo umjetnikog sredita. Steinway je, pomislio sam uavi u gostionicu, bio usmjeren protiv moje obitelji. Pohaao sam Mozarteum ne bih li im se osvetio i ni iz kojeg drugog razloga nego da ih kaznim za zloin koji su izvrili nada mnom. Sada su za sina imali umjetnika, osobu koja je s njihovog stajalita bila vrijedna prijezira. A ja sam u inat njima zlorabio Mozarteum, koristei sva njegova sredstva protiv svoje obitelji. Da sam preuzeo njihove ciglane i itav ivot svirao na njihovom starom Ehrbaru, bili bi zadovoljni. Ovako sam se, meutim, odvojio od njih, uz pomo Steinwaya, postavljenog u sobi za glazbu, koji je stajao pravi mali imetak, jer su ga morali dopremiti u nau kuu ak iz Pariza. Prvo sam insistirao na Steinwayu, a potom, kao to prilii, na pohaanju Mozarteuma. U tome sam, moram priznati, bio neumoljiv. Preko noi sam odluio postati umjetnik i traio sam sve. Dobio sam ih na prepad, pomislio sam ogledavajui se po gostionici. Steinway je bio moj bedem protiv njih, protiv svijeta, protiv tuposti obitelji i svjetske tuposti. ]a nisam poput Glenna, a moda i Wertheimera, iako to ne mogu tvrditi sa stopostotnom sigurnou, roen za klavirskog virtuoza, no ja sam se prisiljavao da to postanem, uvjeravao se u to rijeju i glazbom, bez ikakva obzira prema njima. Zahvaljujui Steinwayu, odjednom mi je postalo mogue da im se oduprem. Iz oaja zbog njih, uinio sam od sebe umjetnika, klavirskog virtuoza, to se nametalo samo po sebi, moda ak i svjetskog klavirskog virtuoza. Omraeni Ehrbar u naoj sobi za glazbu doveo me je do te zamisli to sam je upotrijebio kao oruje protiv njih, razvivi ga u inat njima do najvieg stupnja perfekcije. Ali drukije nije bilo ni kod Glenna, pa ni kod Werthe-imera, koji je umjetnost, dakle glazbu, studirao iskljuivo kako bi, to mi nije nepoznato, zgrozio svog oca, pomislio sam u gostionici. injenica da studiram klavir za mog oca predstavlja katastrofu, rekao mi je Wertheimer jednom prilikom. Glenn je bio radikalniji: mrze me i mrze moj klavir. Kaem li Bach, oni tek to se ne ispovraaju, rekao je Glenn. Ve je stekao svjetsku slavu, a roditelji mu se jo nisu bili pomirili sa sudbinom. Ali dok je on ostao konsekventan, uspjevi ih naposljetku, premda tek dvije ili tri godine pred vlastitu smrt, uvjeriti u svoju genijalnost, Wert-heimer i ja smo svojim roditeljima dali za pravo, pro-pavi u naoj virtuoznosti. Propali smo na najsramotniji nain, kao to mi je otac esto govorio. Ali mene injenica propadanja nije ni izdaleka potitila kao Wertheimera, koji je do kraja ivota patio zbog injenice da je odustao i posvetio se duhovnim znanostima, za koje do posljednjeg trenutka nije tono znao to bi trebale biti, kao to ni ja jo dan-danas ne znam to bi tono trebalo biti ono filozofsko, odnosno filozofija uope. Glenn je trijumfirao, mi smo krahirali, pomislio sam u gostionici. Glenn je svoju egzistenciju okonao u jedinom ispravnom trenutku, pomislio sam. A nije je ni ubio sam, vlastitom rukom, kao Wertheimer, koji nije imao drugog izbora nego da se objesi, pomislio sam. Kao to se Glennov kraj dugo

unaprijed mogao predvidjeti, mogao se predvidjeti i Wertheimerov, pomislio sam. Kau daje Glenn doivio modani udar usred Goldberg varijacija. Werthei-mer nije podnio Glennovu smrt. Stidio se to je nakon Glennove smrti jo uvijek na ivotu, to je, takorei, nadivio genija; znam da ga je to muilo itavu posljednju godinu. Dva dana nakon to smo u novinama proitali vijest o Glennovoj smrti, od Glennovog oca dobili smo telegrame kojima nas je obavijestio da mu je sin preminuo. Tek to bi sjeo za klavir, on bi ve sav utonuo u sebe, pomislio sam; izgledao je tad poput zvijeri, pri drugom pogledu poput bogalja, no tko bi ga promatrao jo pozornije vidio bi u njemu ponovno onog lijepog, otroumnog ovjeka koji je oduvijek bio. Od bake s majine strane Glenn je nauio njemaki, koji je, kako sam ve natuknuo, govorio teno poput mene. Svojim izgovorom postidio bi sve nae njemake i austrijske kolege, koji su govorili posve zaputenim njemakim jezikom, i tim e posve zaputenim njemakim jezikom govoriti do kraja ivota, jer nemaju osjeaja za jezik. Ali kako umjetnik da nema osjeaja za materinji jezik, esto bi govorio Glenn. Iz godine u godinu nosio je jednake, iako ne i iste hlae, njegov hod bio je lagan, otac bi mu rekao: gospodski. Volio je jasnu definiciju, a mrzio nedoreenosti. Jedna od najdraih rijei bila mu je samodisciplina, upotrebljavao bi je svako toliko, ak i za vrijeme nastave kod Horowitza, ega se dobro sjeam. Neposredno nakon ponoi rado bi jo jednom izlazio na cestu, ili barem pred kuu, zamijetio sam to jo u Leopold-skornu. Moramo neprestance udisati svje zrak, govorio bi, inae emo biti sprijeeni u napretku, paralizirani u naem nastojanju da postignemo ono najvie. Prema sebi je bio najbezobzirniji ovjek. Nije si doputao nijednu netonost. Svoj govor razvijao bi iskljuivo iz miljenja. Prezirao je ljude koji su govorili nedomi-ljene stvari, dakle, prezirao je zamalo itavo ovjeanstvo. A pred tim prezrenim ovjeanstvom povukao se prije vie od dvadeset godina. Bio je jedini klavirski virtuoz svjetskoga glasa koji je prezirao svoju publiku, povukavi se doslovce i zauvijek pred tom prezrenom publikom. Ona mu nije bila potrebna. Kupio je kuu u umi, uredio je prema svojim zamislima i doveo se u njoj do savrenstva. On i Bach nastanjivali su tu kuu u Americi sve do njegove smrti. Bio je fanatik u pogledu dranja reda. Sve u njegovoj kui potivalo je red. Kad sam ga s Wertheimerom prvi put posjetio, mislio sam samo jo na njegov pojam samodiscipline. Nakon to smo uli u njegovu kuu, on nas nije pitao jesmo li edni, ve je sjeo za svoj Steinway i odsvirao nam one stavke iz Goldberg varijacija koje nam je odsvirao i u Leopoldskomu, dan prije no to je otputovao u Kanadu. Njegovo sviranje bilo je savreno kao i tada. U hipu mi je postalo jasno da tako ne svira nitko na svijetu osim njega. Usukao se u sebe i zapoeo. Svirao je, takorei, odozdo prema gore, a ne kao svi ostali odozgo prema dolje. To je bila njegova tajna. Godinama sam se gnjavio razmiljanjem da li bi bilo u redu da ga posjetimo u Americi. Jadna je to zamisao. Wertheimer isprva nije htio, morao sam ga nagovarati. Werdieimerova sestra bila je protiv toga da joj brat posjeuje svjetski poznatog, za njega, kako je mislila, opasnog Glenna Goulda. Wertheimer se naposljetku odupro sestri i poao sa mnom u Ameriku da posjeti Glenna. Sve vrijeme govorio mi je da je to posljednja mogunost da vidimo Glenna. Ja sam zaista oekivao njegovu smrt i htio sam ga vidjeti jo jednom i uti ga kako svira, pomislio sam kad sam, uavi u gostionicu, udahnuo loe mirise gostionice, koje sam poznavao otprije. Poznavao sam Wankham. U Wankhamu bih, kad bih posjeivao Wertheimera, svaki put odsjeo u toj gostionici, jer kod Wertheimera, koji nije podnosio da mu gosti ostaju preko noi, nisam mogao prenoiti. Potraio sam gazdaricu, no nisam uo ni zvuka. Wermeimer je mrzio goste koji ostaju preko noi, prezirao ih je. Uope, prezirao je goste. Primao bi ih i ispraao tek to bi stigli; daleko od toga da bi i mene odmah bio ispratio, za to smo ipak bili suvie prisni, ali nakon nekoliko sati bilo mu je drae da i ja odem umjesto da ostanem ili prenoim. Nikad mi ne bi ni palo na pamet da prenoim kod njega, pomislio sam traei pogledom gazdaricu. Glenn je, poput mene i Wertheimera, bio ovjek velegrada; u biti smo voljeli sve velegradsko, a mrzili selo, koje smo, meutim (kao uostalom i velegrad), iskoristili do

posljednjeg daha. Wertheimer i Glenn otili su na selo zbog svojih bolesnih pluaWertheimer je to uinio jo nevoljkije od Glenna - Glenn u krajnjoj liniji jer vie nije mogao podnijeti ovjeanstvo, Wertheimer zbog neprestanih napadaja kalja koji su ga muili u gradu i jer mu je internist rekao da u velegradu nema anse da ostane iv. Wertheimer se na dva desetljea sklonio kod svoje sestre na Kohlmarktu, u jednom od najveih i najluk-suznijih stanova u Beu. Ali njegova se sestra kasnije udala za jednog takozvanog veleindustrijalca iz vicarske i otila sa svojim suprugom u Zizers kod Chura. Ba u vicarsku i ba s vlasnikom kemijskog koncerna, rekao mi je Wertheimer jednom zgodom. Katastrofalna veza. Ostavila me je na cjedilu, kukao je Wertheimer bez prestanka. Nakon to se stan odjednom ispraznio, Wertheimer se prvo vrijeme osjeao kao paraliziran, nakon sestrina odlaska danima bi nepomino sjedio u fotelji, ne bi li potom poput luaka trao kroz sobe, dok se naposljetku nije povukao u oevu lovaku kuu u Traichu. Nakon smrti roditelja ipak je dvadeset godina ivio kod sestre i, koliko znam, tiranizirao tu sestru, onemoguujui joj godinama kontakte s mukarcima i drutvom uope, okovavi je, takorei, lan- cima. Ali ona je pobjegla i ostavila ga na cjedilu medu starim, dotrajalim namjetajem to su ga zajedno naslijedili. Kako mi je to samo mogla uiniti, govorio mi je, pomislio sam u gostionici. Ja sam sve napravio za nju, rtvovao se za nju, a ona me sad ostavlja na cjedilu i odlazi u vicarsku s tim skorojevikim subjektom, s tim groznim karakterom, govorio je. I to ba u Chur, u taj strani kraj gdje katolicizam doslovce smrdi do neba. Zizers, kakva li odvratna naziva za mjesto, ustvrdio je i pitao me jesam li ikad bio u Zizersu, a ja sam se, pomislio sam, sjetio kako sam na putu prema Sankt Moritzu nekoliko puta proao kroz Zizers. Tupost, samostani i kemijski koncerni, nita drugo tamo ne postoji, rekao je. Nekoliko puta drznuo se ustvrditi kako je od karijere klavirskog virtuoza odustao samo zbog nje, zbognje sam prekinuo, rtvovao svoju karijeru, govorio bi, rtvovao sve to mi je u ivotu ita znailo. Tako se pokuavao laima izvui iz oaja, pomislio sam. Stan na Kohlmarktu protezao se kroz tri kata i bio je nakrcan svim moguim umjetnikim djelima, to bi me ostavilo potitena svaki put kad bih posjetio prijatelja. On sam tvrdio je da mrzi ta umjetnika djela, da ih je nakupovala njegova sestra, no on ih mrzi i nema za njih nikakva razumijevanja; itavu svoju nesreu svaljivao je na sestru, koja ga je, govorio je, ostavila na cjedilu zbog megalomanije jednog vicarca. Zaista, rekao mi je jednom zgodom, nadao se da e u tom stanu na Kohlmarktu zajedno sa sestrom doekati starost, s njom u ostarjeti, ovdje u ovim sobama, rekao je. No, ispalo je drukije, sestra mu se izmakla i okrenula mu leda, moda u posljed-njem trenutku, pomislio sam. Tek mjesecima nakon to mu se sestra udala, on je iziao na ulicu, pretvorivi se, takorei, iz sjedaa natrag u hodaa. U svom najboljem razdoblju odlazio bi s Kohlmarkta u dvadeseti okrug, odande u dvadeset i prvi, pa kroz Leopoldstadt natrag u prvi, kojim bi tad jo satima lutao, sve dok ga ne bi napustila snaga. Na selu se osjeao kao paraliziran. Tamo jedva da bi prevalio par koraka do ume. Selo mi je beskrajno dosadno, govorio bi svaki put. Glenn je bio u pravu kad mi je govorio da sam hoda asfaltom, rekao je Wertiieimer,y hodam samo asfaltom, na selu ne hodam, jer mije to beskrajno dosadno pa radije ostajem sjediti u kplibi. Kolibom je nazivao lovaku kuu sa etrnaest soba koju je naslijedio od roditelja. injenica je da je u toj lovakoj kui ustajao rano i oblaio se kao da namjerava prevaliti pjeice pedeset ili ezdeset kilometara, u vrstim konim cipelama na vezanje, debeloj odjei od lodena, s pustenom kapom na glavi. Ali on bi iziao iz kue samo da ustanovi kako nema volje otii, pa bi se vratio, svukao, sjeo u donju sobu i zagledao se u zid preko puta. In-ternist kae da u gradu nemam anse, govorio je, ali ovdje nemam ba nikakve anse. Mrzim selo. S druge strane, voljan sam potivati savjete internista, kako si ne bih morao neto predbacivati. Ali da odem, ili uope hodam po selu, to ne mogu. To je neto najbes-mislenije, to nikako neu uiniti, zloin tog ludila ja ne elim poiniti. Redovito se oblaim, rekao je, pa odlazim pred kuu, vraam se i ponovno svlaim, svejedno koje je godinje doba, uvijek je isto. Barem

nitko ne promatra moje ludilo, govorio je, pomislio sam u gostionici. Poput Glenna, ni Wertheimer nije trpio ljude oko sebe. Tako je s vremenom postao nesnosan. Ali ni ja, pomislio sam stojei u gostionici, ne bih bio u stanju ivjeti na selu, stoga i ivim u Madridu i ne pomiljam da napustim Madrid, taj najljepi od svih gradova, u kojemu imam sve to mi svijet moe pruiti. Onaj koji ivi na selu s vremenom zaglupi a da to uope ne zamijeti, neko vrijeme vjeruje kako je to originalno i dobro za njegovo zdravlje, ali ivot na selu uope nije originalan, ve je neukusan za svakoga tko nije roen na selu i za selo, a za zdravlje je ionako samo tetan. Ljudi koji odlaze na selo na selu e uvenuti, a egzistencija im je blago reeno groteskna, jer ih odvodi prvo u zaglupljivanje, a potom u smrt. Preporuiti ovjeku velegrada da ode na selo kako bi preivio, internistiki je bezobrazluk, pomislio sam. Svi primjeri ljudi koji su iz velegrada otili na selo, ne bi li tamo ivjeli bolje i due, samo su jezivi primjeri. Ali Wertheimer naposljetku nije bio samo rtva svog internista, ve prije svega rtva svog uvjerenja da mu sestra postoji jo samo zbog njega. Zaista, nekoliko puta rekao je da mu je sestra roena samo zbog njega, kako bi ostala uz njega i titila ga. Nitko me nije toliko razoarao kao moja sestra, ustvrdio je jednom, pomislio sam. Bio je upravo smrtonosno naviknut na sestru, pomislio sam. Na dan kad ga je sestra napustila, zakleo se da e je zauvijek mrziti i navukao je sve zastore u stanu na Kohlmarktu, da ih nikad vie ne razgrne. Svoj naum uspio je ostvarivati etrnaest dana, onda je razgrnuo zavjese u stanu na Kohlmarktu i poput luaka istrao na ulicu, gladan jela i ljudi. Gubitnik se, koliko znam, od silne iznemoglosti sruio ve na Grabenu. Tek sretnoj okolnosti daje upravo prolazio jedan njegov roak mogao je zahvaliti to je odmah vraen u stan, pomislio sam, jer bi ga inae vjerojatno uputili u ludnicu na Steinhofu; ta izgledao je kao da je netom siao s uma. Od nas trojice najtei sluaj nije bio Glenn nego Wertheimer. Glenn je bio jak, Wertheimer je bio najslabiji od nas. Glenn nije bio lud, kako se uvijek tvrdilo, a jo se i danas tvrdi, ve je lud, kao to ja tvrdim, zapravo bio Wertheimer. Dvadeset godina uspijevalo mu je da svoju sestru prikiva uza se tisuama, stotinama tisua okova, jer ona je od njega pobjegla, a na koncu je, kao to se pria, napravila jo i dobru partiju. Bogata po prirodi, sestra mu se udala za jo bogatijeg vicarca. Nije vie mogao uti ni rije sestra ni rije Chur, tvrdio je Wertheimer kad sam ga posljednji put vidio. Nije mi poslala ak ni razglednicu, rekao je, pomislio sam ogledavajui se po gostionici. Otila je od njega potajice, ostavivi za sobom sve to je imala u stanu. Nita nije ponijela sa sobom, govorio je. Iako mi je obeala da me nikad nee napustiti, govorio je, pomislio sam. K tome, moja sestra je prela, kako se izraavao, i sad je duboka katolkinja kojoj nema spasa. Ali takvi su svi duboko religiozni ljudi, duboki katolici, oni koji su preli, govorio je. Ne prezaju ni od najveeg zloina, napustit e vlastitog brata i baciti se oko vrata nekom tamo skorojeviu koji je sluajno, zahvaljujui svojoj beskrupuloznosti, doao do novca, rekao je kad sam ga posljednji put posjetio, pomislio sam. Vidim ga kako stoji preda mnom, ujem ga tono kako govori svojim odsjenim reenicama kakve je uvijek koristio. Taj gubitnik je fanatian ovjel{, rekao je Glenn jednom prilikom, gotovo da neprestance umire od samosaaljenja. Jo vidim i ujem Glenna kako to govori, bilo je to na Monchsbergu, na takozvanoj Sudakoj visoravni, kamo sam vrlo esto odlazio s Glennom, ali bez Werthei-mera, kad bi Wertheimer zaelio biti sam, bez nas, osjeajui se esto uvrijeenim. Vrlo esto govorio sam o njemu kao o uvrijeenom. Nakon to se sestra odselila, povlaio se u sve kraim razmacima u Traich, govorei da odlazi tamo jer mu je Traich zapravo mrzak. U stanu na Kohlmarktu uhvatile su se debele naslage praine, jer on za svojih odsustava nikog nije putao unutra. U Traichu bi esto danima ostajao u kui, traei od svog najamnog radnika tek da mu donese vr mlijeka, putra, kruha ili komad suena mesa. I itao je svoje filozofe, Schopenhauera, Kanta, Spinozu. I u Traichu je gotovo sve vrijeme imao navu-ene zavjese. Jednom sam pomislio da ponovno kupim Bosendorfer, rekao je, ali onda sam odustao od te ideje, jer to bi ipak bila ludost. Inae, ve petnaest godina nisam sjeo za klavir, rekao je, pomislio sam u gostionici, dvojei bi li bilo

bolje da zovnem gazdaricu ili ne. Moja najvea zabluda bila je da sam povjerovao kako mogu biti umjetnik i voditi umjetniku egzistenciju. Ali nisam mogao odmah pobjei ni u duhovne znanosti, morao sam krenuti zaobilaznim putem, preko umjetnosti, govorio je. Misli li da bih postao veliki klavirski virtuoz, pitao me je jednom prilikom, ne oekujui po prirodi stvari nikakav odgovor. Nasmijao se i uz smijeh glasno izgovorio nifad. Ti da, rekao je, ali ja ne. Ti si bio nadaren, rekao je, to sam odmah vidio, bilo je dosta da odsvira nekoliko taktova da mi bude jasno kako ti moe postati umjetnik, ali ja ne. A kod Glenna je unaprijed bilo jasno da je genij. Na ameriko-kanadski genij. Svatko od nas propada iz posve suprotnog razloga, govorio je Wertheimer, pomislio sam. Nisam imao to dokazati, mogao sam samo sve izgubiti, rekao je, pomislio sam. Nai imeci zacijelo su bili naa nesrea, rekao je, dodavi odmah potom: Glenna imetak nije ubio, ve mu je pomogao da postane genijem. E, da nismo upoznali Glenna, rekao je Wertheimer. Da nam ime Horovvitz nije znailo nita. Da uope nismo otili u Salzburg, rekao je. U tom gradu zaradili smo smrt, jer smo studirali kod Horovvitza i upoznali Glenna Goulda. Na prijatelj bio je naa smrt. Ta bili smo bolji od svih ostalih koji su studirali kod Horovvitza, ali Glenn je bio bolji i od samog Horovvitza, rekao je Wertheimer. Jo uvijek ga ujem kako to kae, pomislio sam. S druge strane, rekao je, mi smo jo uvijek ivi, a on nije. Toliki iz njegova okruenja ve su umrli, toliki roaci, prijatelji, znanci, a da ga nijedan od tih smrtnih sluajeva nije ni najmanje potresao, dok ga je Glennova smrt smrtno pogodila. Rije smrtno izgovorio je s nevjerojatnom preciznou. Ta ne moramo biti s nekim da bismo s njim bili povezani kao ni s kim drugim, rekao je. Glennova smrt pogodila ga je najdublje, rekao je, pomislio sam stojei u gostionici. Premda se ta smrt mogla predvidjeti kao nijedna druga, rekao je. Bila je sama po sebi razumljiva. Mi je svejedno nismo shvatili, a ne shvaamo je i ne razumijemo ni sada. Glenn je neizmjerno volio rije i pojam gubitnik, tono se sjeam kako mu je pala na pamet u ulici Sig-munda Haffhera. Kad gledamo ljude, vidimo samo osakaene, rekao nam je Glenn jednom prilikom, osakaene izvana ili iznutra, ili izvana i iznutra, drukiji i ne postoje, pomislio sam. Sto due gledamo nekog ovjeka, to e nam se vie uiniti osakaenim, jer je toliko osakaen da mi to ne elimo povjerovati, iako je istina. Svijet je pun sakatih. Pozivamo ovjeka k sebi i u kui imamo sakatog, rekao je Glenn, pomislio sam. Takve stvari opaao sam i sam, tako da sam Glennu morao dati za pravo. Wertheimer, Glenn, ja - sve sami osakaeni, pomislio sam. Prijateljstvo, umjetnost, zaboga, kojeg li ludila! Ja sam jedini koji je preostao! Sad sam posve sam, pomislio sam, jer sam, ako u pravo, u svom ivotu imao samo dva ovjeka koji su mi znaili sve na svijetu: Glenna i Wertheime-ra. Sad su Glenn i Wertheimer mrtvi, a ja moram izii na kraj s tom injenicom. Gostionica mi se uinila propalom, poput svih gostionica u tom kraju bila je prepuna prljavtine, a zrak se, kako sam rekao, mogao rezati na krike. Posvuda neukus. Gazdaricu, koju sam poznavao, odavno sam mogao pozvati, no nisam to uinio. Wertheimer je s gazdaricom vie puta spavao, naravno, u njenoj gostionici, ne u svojoj lovakoj kui, tako barem priaju, pomislio sam. Glenn je u osnovi ipak svirao samo Goldbergvarijacijei Umjetnost fuge, ak i kad je svirao neto drugo, primjerice Bacha ili Mozarta, Schonberga ili Weberna, o kojima je imao najvie miljenje, no Schonberga je uvijek pretpostavljao Webernu, nikad obrnuto, kako bi netko moda pomislio. Wertheimer je Glenna nekoliko puta pozvao u Traich, ali Glenn nakon svog nastupa na Salz-burkom festivalu nikad vie nije doao u Europu. Nismo se ni dopisivali, jer ono malo razglednica to smo ih tijekom godina razmijenili ne moe se nazvati dopisivanjem. Glenn nam je redovito slao svoje gramofonske ploe, na kojima smo mu zahvaljivali, i to je bilo sve. U osnovi nas je povezivala savrena nesenti-mentalnost naeg prijateljstva; ta i Wertheimer je bio sasvim nesentimentalan, iako bi netko s vremena na vrijeme moda pomislio suprotno. Kad je jadikovao, to nije bila sentimentalnost, ve proraunatost. Ideja da nakon Wertheimerove smrti jo jednom posjetim njegovu lovaku kuu iznenada mi se uinila apsurdnom. Uhvatio sam se za glavu, bez da to stvarno uinim. Ali to to radim zaista nije nita sentimentalno,

pomislio sam ogledavajui se po gostionici. Isprva sam samo elio obii stan na bekom Kohlmarktu, no onda sam odluio da poem u Traich i tamo jo jednom pogledam lovaku kuu u kojoj je Werthei-mer proveo posljednje dvije godine, i to, kao to znam, u najgorim okolnostima. Nakon sestrine udaje, u Beu je s mukom izdrao jo tri mjeseca, lutao je gradom neprestance je proklinjui, sve do trenutka kad je jednostavno morao napustiti Be, ne bi li se sklonio u Traich. Posljednja dopisnica koju mi je poslao u Madrid naprosto me uasnula. Njegov rukopis bio je rukopis starca, naznake ludila jasno su se vidjele u silnim nepovezanostima koje mi je napisao. Ali ja nisam imao namjeru doi u Austriju; u svom stanu na Calle del Pradu bio sam suvie zaokupljen svojim radom O Glennu Gouldu, radom koji nikako nisam mogao prekinuti jer bih ga inae izgubio, to nisam elio riskirati, tako da uope nisam odgovorio na Wertheimerovu dopisnicu, koja mi se, jo dok sam je itao, uinila zabrinjavajuom. Wertheimer je imao ideju da odleti u Ameriku na Glennov pogreb, to sam ja, meutim, odbio, a sam nije elio ii. Tek tri dana nakon to se Werdieimer objesio, shvatio sam daje, poput Glenna, navrio pedeset i jednu godinu. Kad prijeemo pedesetu godinu, sami sebi djelujemo pokvareno i bez karaktera, pomislio sam. Pitanje je samo koliko dugo moemo izdrati to stanje. Mnogi se ubijaju u pedeset i prvoj, pomislio sam. Mnogi i u pedeset i drugoj, ali vie ih je koji to uine u pedeset i prvoj. Svejedno je ubiju li se u pedeset i prvoj godini ili u pedeset i prvoj umru prirodnom smru, kako se to obino naziva, svejedno umru li kao Glenn ili kao Wertheimer. Uzrok je veoma esto stid koji osjea pedesetogodinjak zbog prekoraenja granice, ostavljajui pedesetu godinu ivota iza sebe. Jer pedeset godina je apsolutno dovoljno, pomislio sam. Postajemo pokvareni ako prijeemo pedesetu, a svejedno nastavimo ivjeti i egzistirati. Mi smo kukavice koje prelaze granicu i postaju dvostruki bijednici kad pedesetu ostave iza sebe, pomislio sam. Sad sam ja besramnik, pomislio sam. Zavidio sam mrtvima. Na trenutke sam ih mrzio zbog njihove nadmoi. injenicu da sam doputovao u Traich doivljavao sam kao zabludu, jer sam to uinio iz znatielje, najjeftinijeg od svih razloga. Stojei u gostionici i prezirui je, najdublje sam prezirao samog sebe. I tko zna, pomislio sam, hoe li me netko uope pustiti u lovaku kuu, jer novi vlasnici bez sumnje su ve tu i ne primaju nikog, a najmanje mene koji sam im, koliko znam, oduvijek morao biti mrzak, jer Wertheimer mi je svoju rodbinu oduvijek opisivao tako da sam morao pretpostaviti kako me mrze barem onoliko koliko i njega samog, a sad bi me vjerojatno s pravom smatrali najnepristojnijim od svih uljeza. Trebao sam se vratiti u Madrid umjesto da poem na taj sasvim suvian put u Traich, pomislio sam. Dospio sam u besramnu situaciju, pomislio sam. U svojoj nakani da posjetim lovaku kuu, proem tamo kroz sve sobe, ne propustim nita i detaljno razmislim o svemu tome, osjetio sam se iznenada poput grobo-kradice. Ja sam stravian ovjek, odvratan, odbojan, pomislio sam kad sam htio pozvati gazdaricu, ali to nisam uinio, iznenada sam se uplaio da bi se mogla pojaviti prerano za moje potrebe i prerezati tok mojih misli, ponititi sve o emu sam ovdje razmiljao, moja promiljanja o Glennu i Wertheimeru, koja sam si odjednom dopustio. Zaista sam imao namjeru, a imam je jo i sada, pregledati eventualne spise iz Wert-heimerove ostavtine. Wertheimer je esto govorio o spisima koje je napisao tijekom godina. Besmislice, govorio bi, ali Wertheimer je bio i dovoljno ohol da pretpostavim kako se kod tih besmislica radi o neem vrednijem, ako nita drugo, a onda o wertheimerov-skim mislima koje zavreuju da budu sauvane, sa-kupljene, spaene i sreene, pomislio sam, vidjevi u mislima itavu hrpu biljenica (i cedulja), manje-vie matematiko-filozofskog sadraja. Ali nasljednici mi te biljenice (i cedulje), sve te spise (i cedulje) najvjerojatnije nee dati, pomislio sam. Nee me ni pustiti da uem u lovaku kuu. Pitat e me tko sam, a kaem li im to, zalupit e mi vrata pred nosom. Bio sam na tako loem glasu da e preda mnom smjesta zalupiti i zakljuati svoja vrata, pomislio sam. Suluda ideja da posjetim lovaku kuu sinula mi je jo u Madridu. Mogue je i da Wertheimer nikome osim meni nije priao o svojim spisima (i ceduljama), te da ih je

negdje sakrio, pomislio sam. Ako je tome tako, dunost mi je da pronaem te biljenice i spise (i cedulje) i sauvam ih, svejedno pod kojim okolnostima. Od Glenna zaista nije preostalo nita, Glenn nije radio biljeke, pomislio sam, no Wertheimer je za razliku od njega neprestance pisao, godinama, desetljeima. Mogao bih prije svega pronai neto zanimljivo o Glennu, pomislio sam, a onda u svakom sluaju i o nama trojici, o vremenu kad smo studirali, o naim uiteljima, o naem razvoju, pa i o itavom razvoju svijeta, pomislio sam dok sam stajao u gostionici i zavirivao kroz kuhinjski prozor iza kojega se, meutim, nije vidjelo nita, jer su stakla bila crna od prljavtine. U toj prljavoj kuhinji se kuha, pomislio sam, iz te prljave kuhinje nosi se jelo gostima za stolovima. Austrijske su gostionice sve prljave i neukusne, pomislio sam, u tim gostionicama ovjek jedva da e dobiti ist stolnjak, a kamoli platneni ubrus kakvi su u vicarskoj sasvim uobiajeni. I u najmanjoj gostionici u vicarskoj isto je i ukusno, a kod nas u Austriji prljavo je i neukusno ak i u hotelima. A kakve su tek sobe, pomislio sam. Ve koritenu posteljinu esto samo preglaaju za sljedeeg gosta, a nerijetko se dogaa da u slivniku jo ima kose od prethodnika. Austrijske gostionice uvijek su mi se gadile, pomislio sam. Posude nije isto, a pribor za jelo, pogleda li se pozornije, gotovo uvijek je prljav. Ali Wertheimer je esto odlazio na objed u tu gostionicu. Barem jednom dnevno elim vidjeti ljude, rekao mi je, ma bila to i samo ova propala, zaputena, prljava birtija. Tako sam, rekao mi je Wertheimer jednom prilikom, samo prelazio iz jednog kaveza u drugi, iz stana na Kohlmarktu u Traich, pa natrag, rekao je, pomislio sam. Iz katastrofalnog velegradskog kaveza u katastrofalni seoski kavez. Jednom se skrivam ovdje, drugi put tamo, jednom u perverznosti Kohlmarkta, drugi put u perverznosti seoske ume. mugnem iz jednog da bih se zavukao u drugo. Doivotno. Ali ta mi je radnja postala navikom do te mjere da drugu naprosto ne mogu zamisliti, rekao je. Glenn se zatvorio u svoj ameriki kavez, a ja u svoj gornjoaustrijski, govorio je Wertheimer, pomislio sam. On sa svojom megalomanijom, ja sa svojim oajem. Sva trojica sa svojim oajem, rekao je, pomislio sam. Priao sam Glennu o naoj lovakoj kui, rekao je Wertheimer, uvjeren sam da je to presudno utjecalo na njegovu odluku da sagradi kuu u umi, svoj studio, svoj stroj za oaj, rekao je Wertheimer jednom prilikom, pomislio sam. Takvu ludost, da si usred ume, potpuno odvojen od ljudi, uredi glazbeni studio, kilometrima udaljen od svega, napravit e samo sumanut ovjek, luak, rekao je Wertheimer. Ja svoj studio za oaj ne moram ni sagraditi, imao sam ga ve u Traichu. Naslijedio sam ga od mog oca koji je ovdje godinama izdrao sam, bio je manje sitniav od mene, manje je ja-dikovao od mene, bio je manji jadnik, manje smijean od mene, rekao je Wertheimer jednom prilikom. Imamo za nas idealnu sestru, a ona nas ostavi u najnepogodnijem trenutku, posve beskrupulozno, rekao je Wertheimer. Ode u vicarsku, gdje je sve propalo; vicarska je najbeskarakternija zemlja u Europi, rekao je. Sve se prokurvalo, svejedno je li u gradovima ili na selu, rekao je Wertheimer vie puta. Svjetski bordeli, nita do svjetskih bordela. Taj Chur, taj mrani grad u kojem nadbiskup jo i danas kae dobro jutro i laku no, vikao je. I tamo onda ode moja sestra, u bijegu preda mnom, njenim okrutnim bratom, uni-tavaem njena ivota i njene egzistencije, rekao je Wertheimer, pomislio sam. U Zizers, gdje katolicizam smrdi do neba! Glennova smrt najdublje me je pogodila, uo sam ga ponovno kako govori, dok sam stajao u gostionici, jo uvijek na istom mjestu, tek to sam torbu odloio na pod. Wertheimer se morao ubiti, rekao sam samom sebi, on vie nije imao budunost. Proivio je svoj ivot do kraja, doveo egzistenciju do kraja. Sasvim mu pristaje daje s gazdaricom spavao u njenoj kui, pomislio sam i pogledao prema stropu, pretpostavivi da su se sjedinili u gazdariinom krevetu tono iznad sale za goste. Nad-estet u krevetu punom prljavtine, pomislio sam. Senzibilac koji je sve vrijeme vjerovao da moe ivjeti samo sa Schopenhauerom, Kantom i Spinozom, zavlaio se, u manje ili vie velikim vremenskim razmacima, s gazdaricom iz Wan-khama pod grub pokriva od kokojeg perja. Prvo sam se glasno nasmijao, onda sam ostao zgaen. Moj smijeh

nitko nije uo. to sam je vie promatrao, sala za goste postajala je sve prljavija, itava gostionica nije bila za ljude. Ali ja nisam imao izbora, u tom kraju postojala je, a i danas postoji, samo ta gostionica. Glenn, pomislio sam, nikad nije svirao Chopina. Odbio je sve pozive, sve najvie honorare. Svakog bi pokuao razuvjeriti u to da je nesretan ovjek, govorei kako je najsretniji, te kako je najsretnije ispao. Glazba/opsjed-nutostlcastohlepljelGlenn, zabiljeio sam jednom prilikom u prvu biljenicu koju sam poeo ispisivati u Madridu. Ti ljudi na Puerti del Sol, koje sam opisao Glennu u jednom pismu tisuu devetsto ezdeset tree, nakon to sam otkrio Hardjja. Opisi borbe s bikovima, refleksije perivoja Retiro, pomislio sam, koje mi Glenn nikad nije potvrdio. Wertheimer je Glenna esto pozivao u Traich, uvjeren da e mu lei lovaka kua. Glenn se nikad u to nije upustio; ta ni sam Wertheimer nije bio ovjek za lovake kue, a kamoli Glenn Gould. Horowitz nije bio matematiar kakav je bio Glenn Gould. Bio. Kaemo on je, a onda, odjed-nom, on je bio, uvijek to jezivo bio je, pomislio sam. Wertheimer mi se mijeao u posao kad sam se, primjerice, bavio Schonbergom. Glenn to nikad nije radio. Nije podnosio da netko drugi zna vie od njega samog, da eksplicira neto o emu ne moe imati pojma. Stid zbog neznanja, pomislio sam dok sam stajao u gostionici i ekao gazdaricu. S druge strane, Wertheimer je bio itatelj, a ne Glenn ili ja. Nisam itao osobito mnogo, a kad i bih, bile su to uvijek iste knjige, isti autori, isti filozofi, svaki put kao daje posrijedi netko sasvim drugi. Umjetnost da jedno te isto svaki put doivim kao neto drugo, razvio sam do fantastinih razmjera, dok ni Glenn ni Wertheimer nisu imali taj dar. Glenn gotovo da uope nije itao, prezirao je knjievnost, to je ilo uz njega. Prihvaam samo ono to slui mojoj stvarnoj svrsi, mojoj umjetnosti, rekao je jednom prilikom. itavog Bacha znao je napamet, isto tako i Handla, gotovo sve od Mozarta, a sve i od Bartoka. Mogao je sjesti i - kako je sam to nazivao satima interpretirati, dakako bez ijedne greke, glen-novskjgenijalno, ^LO je govorio Wertheimer. U osnovi mi je ve tijekom prvog susreta s Glennom na Monc-hsbergu postalo jasno da se radi o najizuzetnijem ovjeku kojeg sam ikad susreo, pomislio sam. Fiziogno-miar u meni ne grijei. Godinama kasnije uslijedio je svjetski dokaz, zbog kojeg mi je, meutim, ipak bilo neugodno, kao i zbog svega to se dokazalo putem novina. Mi jesmo, drugog izbora nemamo, rekao je Glenn jednom prilikom. Puki besmisao, to to proiv-ljavamo, pa ak i on, pomislio sam. I Wertheimerova smrt bila je predvidiva, pomislio sam. Zaudo, pomislio sam, Wertheimer je neprestance govorio da u ja biti taj koji e se ubiti, da u se objesiti u umi, u tvom voljenom perivoju Retiro, rekao je jednom prilikom. Nikad mi nije oprostio to sam preko noi otiao u Madrid, ostavivi sve u Austriji i ne rekavi nikom ni rijei. Bio je navikao da godinama, pa i itavo desedjee, hodam s njim po Beu, dodue njegovim putovima, a ne mojima. Uvijek je iao bre od mene, namuio bih se da ga sustignem, iako je on bio bolestan, a ne ja. Zacijelo je hitao upravo stoga to je on bio bo-lestan, ostavljajui me uvijek ve na poetku etnje iza sebe, pomislio sam. Gubitnik je genijalni izum Glenna Goulda, pomislio sam, Glenn je Wertheimera prozreo ve u prvom trenutku, sve ljude on bi prozreo ve u trenutku kad bi ih prvi put vidio. Wertheimer je ustajao u pet sati, ja u pola est, dok je Glenn ustajao tek oko pola deset, jer bi lijegao tek oko etiri, ne da bi spavao, ve, kako je govorio, da se iscrpljenost utia i umu^ne. Ja da se ubijem, nakon to je Glenn umro, nakon to se Wertheimer ubio, pomislio sam ogledavajui se po sali za goste. Vlanosti austrijskih sala za goste pribojavao se i Glenn; bojao se da e se u tim salama, koje su se provjetravale tek nedostatno, ili uope nisu, nasmrt razboljeti. Uistinu, u naim gostionicama mnogi se nasmrt razbole. Gostioniari ne otvaraju prozore, ak ni ljeti, pa se vlaga moe zauvijek zadrati u zidovima. A taj novi neukus koji se posvuda iri, ta totalna proletarizacija ak i naih najljepih gostionica, nezaustavljivo napreduje, pomislio sam. Nijedna rije ne gadi mi se toliko kao rije socijalizam, pomislim li to su od nje napravili. Posvuda taj dozlaboga pokvareni socijalizam naih dozlaboga pokvarenih socijalista, koji socijalizam koriste protiv naroda,

tako da je i taj s vremenom postao pokvaren kao i oni. Kud god danas pogledamo, posvuda taj ubojiti pokvareni socijalizam, vidi se, osjea, sve je proeto njime. Sobe u ovoj gostionici poznajem, pomislio sam, one su smrtonosne. Pomisao da sam u Wank-ham doao samo kako bih jo jednom vidio lovaku kuu, u istom trenutku uinila mi se infamnom. S druge strane, smjesta sam rekao samome sebi da to Wertheimeru naprosto dugujem, ba tu reenicu rekao sam onako za sebe, dugujem to Wertheimeru, rekao sam glasno za sebe. Lai su dolazile jedna za drugom. Znatielja, koja je oduvijek bila moja najizraenija osobina, ponovno je u potpunosti ovladala mnome. Moda su nasljednici lovaku kuu ve ispraznili, pomislio sam, a mogue da su je ve i u potpunosti izmijenili, jer nasljednici esto napreduju vrlo brzo, tjerani bezobzimou koju mi ne moemo ni zamisliti. Nekoliko sati nakon pokojnikove smrti oni ve isprazne sve, odnesu sve i nikoga vie ne putaju u svoju blizinu. Nitko svoju rodbinu nije prikazao u groznijem svjetlu nego Wertheimer, koji ih je svojim prikazom doslovce izvrijeao do temelja. Mrzio je oca, majku, sestru, predbacujui im krivnju za svoju nesreu. Neprestance ih je optuivao to mora egzistirati, to su ga ubacili u straan egzistencijalni stroj, iz kojeg e izii potpuno uniten. Od obrane nema nikakve koristi, govorio bi neprestance. Majka je dijete bacila u egzistencijalni stroj, a otac je taj stroj, koji je komadao dijete, itav ivot drao u pogonu. Roditelji tono znaju da nesreu, koju utjelovljuju sami, nastavljaju u svojoj djeci, njihovi postupci su okrutni, dok rade djecu i bacaju ih u egzistencijalni stroj, govorio je, pomislio sam pregledavajui gostinsku salu. Werdiei-mera sam prvi put vidio u NuEdorferstraEe, ispred trnice. Trebao je postati trgovac kao njegov otac, ali na kraju nije postao ak ni glazbenik, kako je sam elio, ve je, govorio bi, dopustio da ga unite duhovne znanosti, pomislio sam. Bjeimo iz jednog u drugo i unitavamo se, govorio je. Dajemo uvijek vrlo malo, dok posve ne prestanemo, govorio je. Volio je groblja poput mene, pomislio sam, danima smo etali samo grobljima u Doblingu i Neustift am Waldu. itav ivot eznuo je da bude sam, pomislio sam, ba kao i ja. Wertheimer nije bio putnik poput mene. Promjena mjesta nije bila njegova strast. Jednom je bio s roditeljima u Egiptu, i to je bilo sve. A ja sam, pomislio sam, koristio svaku priliku da otputujem; u Veneciju sam prvi put pobjegao s djedovom lijenikom torbom i sto pedeset ilinga, i to na deset dana, to su k tome bili ispunjeni posjetima Akademiji i predstavama u Feniceu. Tancredi prvi put u Feniceu, prvi put elja da se okuam u glazbi. Wertheimer je uvijek bio samo gubitnik. Nijedan ovjek nije pretrao toliko bekih ulica, i to svaku i iz jednog i iz drugog smjera, do potpune iznemoglosti. Manevri za zavaravanje, pomislio sam. Wertheimer je imao nevjerojatnu potronju cipela. Fetiist cipela, rekao mu je, mislim, i Glenn. U svom stanu na Kohlmarktu imao je stotine pari cipela, ime je takoer dovodio sestru do ludila. Cijenio je i volio svoju sestru, pomislio sam, a s vremenom ju je ipak doveo do ludila. U posljednjem trenutku pobjegla je pred njim u Zizers kod Chura, odakle mu se vie nije javila. Ostavila ga je. Njenu odjeu drao je u ormaru kako ju je ona ostavila. Nije vie dodirnuo nita njezino. U osnovi sam svoju sestru samo zlorabio da mi okree stranice, rekao je jednom prilikom, pomislio sam. Nitko nije umio tako dobro okretati stranice, ja sam je tome nauio, na vrlo bezobziran nain, rekao je jednom. Isprva ona uope nije znala itati note. Moja genijalna okretaica stranica, rekao je jednom prilikom, pomislio sam. Svoju sestru degradirao je da mu okree stranice, to ona s vremenom vie nije eljela podnositi. Pomisao kako ni^ad nee pronai muza ispostavila se za njega kobnom pogrekom, pomislio sam. Werrheimer je za svoju sestru sagradio savreno sigurnu tamnicu, tamnicu iz koje se nikako nije moglo pobjei, a njoj je to ipak polo za rukom, kako govore, preko noi. Wertheimera je ta injenica uasno postidjela. Sjedio je u svojoj fotelji i razmiljao jo samo o tome kako bi bilo da se ubije, govorio je, pomislio sam. Danima je mozgao na koji nain, no na kraju nije napravio nita. Ve je Glenno-va smrt pomisao na samoubojstvo u njemu uinila trajnim stanjem; sestrin bijeg to je stanje samo pojaao. Kad je Glenn umro, injenica vlastite propasti svom mu je

silinom doprla do svijesti. Ali, to se tie sestre, bio je to njen bezobrazluk i njena niskost da ga u tom stanju izrazite ugroenosti ostavi sama i ode s bezvrijednim vicarcem koji oblai zastarjele kine ogrtae sa iljastim reverima i cipele s mjedenom kopom, govorio je, pomislio sam. Nisam joj smio dopustiti da odlazi tom jezivom internistu Horchu (njezinu lijeniku!), govorio je, jer tamo je upoznala vicarca. Lijenici paktiraju s vlasnicima kemijskih koncerna, govorio je, pomislio sam. Nisam joj smio dopustiti da odlazi, rekao je o svojoj etrdesetestogodisnjoj sestri, pomislio sam. etrdesetestogodinjakinja je morala traiti doputenje za svaki izlazak, pomislio sam. Za svaki posjet morala mu je podnositi raune. Isprva je mislio da se vicarac, kojeg je odmah ocijenio kao bezobzirnog i proraunatog ovjeka, oenio njome zbog njezina bogatstva, ali potom se ispostavilo da je vicarac jo mnogo bogatiji nego njih dvoje zajedno; bio je, dakle, neizmjerno bogat, vicarski bogat, to je znailo viestruko bogatiji od austrijskih bogataa, govorio je. Otac tog ovjeka (vicarca) bio je jedan od direktora cirike banke Leu. Da ovjek ne povjeruje, govorio je Wertheimer, a sin posjeduje jedan od najveih kemijskih koncerna! vicareva prva ena umrla je pod nerazjanjenim okolnostima, nitko o tome ne zna istinu. Moja sestra kao druga ena jednog skorojevia, govorio je Wertheimer, pomislio sam. Jednom je osam sati sjedio u ledeno hladnoj katedrali sv. Stjepana i buljio u oltar. Podvornik ga je istjerao iz crkve rijeima: Gospodine, zatvaramo! Na odlasku je podvorniku dao novanicu od sto ilinga. Bio je to kratak spoj, govorio je Wertheimer. Imao sam potrebu sjediti u katedrali sv. Stjepana dok ne padnem mrtav, govorio je. Ali nije mi uspjelo, ma koliko se koncentrirao na tu elju, rekao je, a sve nae elje ostvaruju se samo ako se na njih koncentriramo. Od djetinjstva je imao elju da umre, da se ubije, ali nikad se na nju nije dovoljno koncentrirao, govorilo se. Nije mogao izii na kraj s injenicom da se rodio u svijetu koji mu je od samog poetka u svakoj svojoj pojedinosti bio odvratan. Kako je postajao stariji, mislio je da e elja za smru jednom nestati, ali ta je elja iz godine u godinu bivala sve intenzivnija, pa ipak ne do krajnjih granica intenziteta i koncentracije, govorio je. Moja uznapredovala radoznalost sprijeila je moje samoubojstvo, govorio je, pomislio sam. Ocu ne opratamo to nas je napravio, majci ne opratamo to nas je rodila, govorio je, a sestri ne opratamo to je sve vrijeme svjedok nae nesree. Egzistirati ne znai nita drugo nego oajavati, govorio je. Ustanem li, s gadenjem u razmiljati o sebi i zgrozit u se pred svime to mi predstoji. Legnem li, ne osjeam druge elje nego da umrem, da se vie ne probudim, ali onda se ponovno budim i uas se ponavlja punih pedeset godina, govorio je. Zamislimo li da pedeset godina ne elimo nita nego da umremo, a svejedno smo ivi i ne moemo to promijeniti, jer smo skroz-naskroz nedosljedni. Jer smo sam jad i sama niskost. Nikakav talent za glazbu, nikakav talent za egzistenciju, tvrdio je. Toliko smo naduti da mislimo kako je studij glazbe sve to nam treba, a da pritom nismo u stanju ak ni da ivimo, ak ni da egzistiramo, jer mi i ne egzistiramo, ve neto egzistira nas, rekao je jednom prilikom na Wahringerstrafie, nakon to smo etiri sata hodali Brigittenauom, sve do potpune iznemoglosti. Neko smo itave noi provodili u Koralju, a sad ne idemo vie ni u Kolloseum, rekao je, kflkp li se sve mijenja u apsolutnu nepovoljnost. Mislimo da imamo prijatelja, a s vremenom vidimo da ga nemamo, jer nemamo uope nikoga, to je istina, govorio je. Dok sam se grevito drao Bosendorfera, sve se s vremenom ispostavilo kao uasna zabluda. Glenn je imao sreu da doivi slom za svojim Steinwayem, usred Goldberg varijacija. On ve godinama pokuava doivjeti slom, no uinak izostaje. Vie puta bio je sa sestrom u Glavnoj praterskoj aleji, ne bi li joj se poboljalo zdravstveno stanje, govorio je, da udahne svje zrak, ali ona te izlete ne honorira, zato bas Glavna pratersfa aleja, a ne Gradie, zato ba Glavnapratersl{a aleja, a neKre-uzstein ili Retz, nikako da ona bude zadovoljna, a sve sam uinio za nju, mogla je kupiti svaku haljinu koju je poeljela, govorio je. Razmazio sam je, govorio je. Na vrhuncu razmaenosti pobjegla je u Zizers kod Chura, u taj stravian kraj, govorio je. Svi bjee u

vicarsku kad vie ne znaju kamo bi, govorio je, pomislio sam. Ali vicarska je onda ipak za sve smrtonosna tamnica, malo-pomalo uguit e se u vicarskoj, kao to e se i moja sestra uguiti od vicarske, on to moe predvidjeti, Zizers e je ubiti, vicarac e je ubiti, vicarska e je ubiti, govorio je, pomislio sam. I kud ba u Zizers, u tu perverznu jezinu tvorevinu, govorio je, pomislio sam. Moda je to bila roditeljska koncepcija, roditeljski raun, moja sestra i ja za itav ivot. Ali ta roditeljska koncepcija, taj roditeljski raun, nisu imali smisla. Napravit emo sina, bit e da su mislili roditelji, a uz njega i jednu sestru, i njih e dvoje egzistirati jedno uz drugo do kraja ivota, meusobno e se potpomagati i meusobno unitavati, moda je to bila roditeljska misao, avolska roditeljska misao, govorio je. Roditelji naprave koncepciju, ali ta koncepcija po prirodi stvari nema smisla, govorio je. Sestra se nije drala koncepcije, ona je jaa, govorio je, ja sam uvijek bio slabiji, apsolutno slabiji dio, govorio je Wertheimer. Kad se uspinjao, gotovo da uope nije mogao doi do zraka, a svejedno bi mi uvijek pobjegao. Nije se mogao uspinjati uza stube, pa ipak, na trei kat stizao bi prije mene. Sve su to bili pokuaji samoubojstva, pomislio sam, promatrajui salu za goste, uzaludni pokuaji da se pobjegne pred egzistencijom. Jednom je sa sestrom otputovao u Passau, jer ga je otac uvjerio da je Passau lijep grad, grad za odmor, izuzetan grad, ali tek to su stigli u Passau, uvidjeli su da je Passau jedan od najodvratnijih gradova uope, grad koji se trudi natjecati sa Salzburgom, a odie bespomonou, runoom i odvratnom tupo-u, grad koji se u svojoj perverznoj nadutosti naziva gradom na tri rijeke. Samo su malo uli u taj grad na tri rijeke i odmah se okrenuli. Kako satima nije bilo vlaka kojim bi se vratili u Be, uzeli su taksi. Nakon tog doivljaja u Passauu, godinama vie nisu odlazili ni na kakva putovanja, pomislio sam. Ako bi sestra poeljela nekamo otputovati, Wertheimer bi joj samo rekao: sjeti se Passaua!, guei u zametku svaku debatu o putovanju izmeu sebe i sestre. Na mjesto Bosen-dorfera, koji je prodan na drabi, postavljen je jozefin-ski pisai stol, pomislio sam. Ali mi ne moramo neprestance htjeti studirati, pomislio sam, posve je dovoljno ako samo mislimo i dopustimo naem miljenju da odluta kud eli. Da popustimo pred svjetonazorom i predamo mu se, ali to je najtee, pomislio sam. U vrijeme kad je prodao Bosendorfer na drabi, Werthe- imer jo nije bio sposoban za takav postupak, a ni kasnije, za razliku od mene, koji sam za to bio spreman, pomislio sam. Ta prednost omoguila mi je da jednog dana nestanem iz Austrije, nosei sa sobom tek malu putnu torbu, prvo u Portugal, a potom u panjolsku, gdje sam se skrasio u Calle del Prado, odmah pokraj Sothebya. Iznenada i takorei preko noi, postao sam umjetnicom svjetonazora. Ne mogu a da se ne nasmijem toj mojoj trenutanoj jezinoj tvorevini. Pribliio sam se kuhinjskom prozoru na nekoliko koraka, ali znao sam da kroz kuhinjski prozor ne mogu gledati, jer je, kao to sam rekao, u potpunosti prljav. Austrijski kuhinjski prozori svi su u potpunosti prljavi, tako da se kroz njih nita ne vidi, to je, pomislio sam, po prirodi stvari najvea prednost, jer da nije tako, ovjek bi gledao ravno u katastrofu, u kaos austrijske kuhinjske prljavtine. I tako sam se ponovno odmaknuo nekoliko koraka od kuhinjskog prozora i ostao stajati tamo gdje sam sve vrijeme stajao. Glenn je umro u za njega najpogodnijem trenutku, pomislio sam, ali Wertheimer se nije ubio u trenutku koji bi za njega bio najpogodniji; tko se ubije, nikad to ne uini u najpogodnijem trenutku, ali takozvana prirodna smrt uvijek nastupa u pogodnom trenutku. Wertheimer je htio biti poput Glenna, pomislio sam, htio je pokazati sestri i oduiti joj se za sve, objesivi se stotinjak koraka od njene kue u Zizersu. Kupio je kartu za Zizers kod Chura, odvezao se u Zizers i objesio stotinjak koraka od sestri-ne kue. Kad su ga pronali, vie dana nisu ga identificirali kao onog koji je bio. Tek pet ili est dana nakon to su ga pronali, jednom slubeniku u bolnici u Churu zapelo je za oko prezime Wertheimer, koje je doveo u vezu sa suprugom vlasnika kemijskog koncerna, koja mu je bila poznata kao biva gospoda Werthe-imer, pa se raspitao u Zizersu postoji li nekakva veza izmeu samoubojice Wertheimera koji lei u prosek-turi i supruge vlasnika kemijskog koncerna iz Zizersa. Wertheimerova sestra, koja uope nije znala

da se stotinjak koraka od njene kue netko objesio, smjesta je, kau, odjurila u prosekturu u Chur i identificirala svog brata. Wertheimerov raun dao je smisla: svoju sestru je nainom samoubojstva, kao i izborom mjesta na kojem gaje poinio, bacio u doivotni osjeaj krivnje, pomislio sam. Takav raun ide uz Wertheimera, pomislio sam. Ali na taj nain ispao je jadan, pomislio sam. Iz Traicha je ve otputovao s namjerom da se objesi na stablu stotinjak koraka od sestrine kue, pomislio sam, nije to bio nikakav spontani in. Iz Madrida nikad ne bih otiao na njegov pogreb u Chur, pomislio sam, ali kako sam ve bio u Beu, bilo je posve normalno da otputujem u Chur. A iz Chura u Traich. Sad mislim da bi bilo bolje da sam iz Chura otiao ravno u Be, umjesto da se zaustavljam u Traic- hu. Trenutano mi nije bilo jasno to uope ovdje traim, izuzmem li to sasvim jeftino zadovoljenje znatielje, jer to da bih bio nuan samo sam si umislio i pokuao se u to uvjeriti. Wertheimerovoj sestri nisam rekao da namjeravam otii u Traich, tim vie to u Churu nisam ni imao tu ideju. Tek u vlaku sinulo mi je da bih mogao izii u Attnang Puchheimu, nastaviti preko Traicha i prenoiti u Wankhamu, kao to sam obiavao i za ranijih posjeta Traichu, pomislio sam. Uvijek sam mislio da u jednog dana otii na Wertheimerov pogreb, po prirodi stvari nisam znao kad, ali da e se to dogoditi - iako nikad nisam spomenuo tu misao, pogotovo ne pred Wertheimerom, dok mi je on veoma esto govorio da e jednog dana otii na moj pogreb - u to sam bio siguran, pomislio sam, ekajui i dalje da se pojavi gostioniarka. I bio sam siguran da e se Wertheimer jednog dana ubiti, iz svih tih razloga kojih sam neprestance bio svjestan. Glennova smrt, kako se uspostavilo, nije bila presudna za njegovo samoubojstvo, ve injenica da ga je ostavila sestra, no Glennova smrt ve je oznaila poetak njegova kraja, dok je inicijalni trenutak bio sestrina udaja za vicarca. Neprestanim pjeaenjem po Beu WertJieimer se pokuao spasiti, ali taj pokuaj je propao i spasa vie nije bilo. Prolazio je kroz omiljene radnike etvrti dvadesetog i dvadeset prvog okruga, Brigittenau, Kaisermiihlen, Prater, Zirkusgasse, Schiit- telstrafe, Radetzkystrae itd. Mjesecima je trkarao po Beu, danju i nou, dok nije doivio slom. Nita vie nije moglo pomoi. Ali i lovaka kua u Traichu, od koje je isprva oekivao egzistencijalni spas, ispostavila se obmanom. Koliko znam, prvo se tri tjedna zakljuao u lovakoj kui, potom je odlazio k drvosjeama i maltretirao ih svojim problemima. Jednostavni ljudi, meutim, ne razumiju komplicirane, pa ih u sebi odbijaju, bezobzirnije nego bilo tko drugi, pomislio sam. Najvea zabluda je pomisliti da bi takozvani jednostavni ljudi mogli nekoga spasiti. ovjek odlazi k njima u najveim nevoljama i doslovce ih moljaka da ga spase, a oni ga samo jo dublje bace u oaj. A i kako bi im uope palo na pamet da spaavaju ekstravagantnog ovjeka u njegovoj ekstravaganciji, pomislio sam. Nakon to ga je napustila sestra, Wertheimer nije imao drugog izbora nego da se ubije, pomislio sam. elio je objaviti knjigu, ali do toga nije dolo, jer je neprestance mijenjao rukopis. Mijenjao ga je toliko esto i toliko dugo, da od rukopisa na kraju nije preostalo nita; mijenjanje njegova rukopisa nije bilo nita drugo nego njegovo potpuno saimanje, sve dok na kraju nije preostalo nita osim naslova Gubitnif{. Sad imam samo jo naslov, rekao mi je, i to je dobro. Ne znam imam li snage da napiem drugu knjigu, ne vjerujem; daje Gubitnik iziao, mislim da bih se bio morao ubiti, rekao je, pomislio sam. Ali, s druge strane, on je bio ovjek cedulja, ispisivao je tisue, desetke tisua cedulja i skladitio ih u svom stanu na Kohlmarktu, ba kao i u lovakoj kui u Traichu. Moda su ono to te zanima i zbog ega si siao s vlaka u Attnang Puchheimu zaista njegove cedulje, pomislio sam. Ili je to samo taktika kupovanja vremena, jer se grozi Bea. Tisue cedulja, poredanih jedna do druge i objavljenih pod naslovom Gubitni^, pomislio sam. Kojeta. Procijenio sam da je unitio sve cedulje u Traichu i Beu. Ne ostavljati tragove, bila je takoer jedna od njegovih omiljenih izreka. Kad prijatelj umre, pribit emo ga za njegove nekadanje izreke i izjave, ubiti ga njegovim vlastitim orujem. S jedne strane on ivi u svemu to je za ivota rekao nama (i drugima), s druge strane ubit emo ga time. to se tie njegovih izjava i

biljeki, mi smo prema njemu najbezobzirniji, pomislio sam. Ako nemamo biljeki, jer ih je mudro unitio, poseemo za njegovim izjavama da unitimo njega, pomislio sam. Izrabljuje-mo ostavtinu da jo vie unitimo onog koji nam ju je ostavio, da mrtvaca jo vie ubijemo, a ako nam nije ostavio dostatnu ostavtinu za unitavanje, smislit emo je, smiljajui posve jednostavno izjave protiv njega itd., pomislio sam. Nasljednici su okrutni, oni koji ostaju za pokojnikom ne poznaju ni najmanji obzir, pomislio sam. Tragamo za svjedoanstvima protiv njega, a za sebe, pomislio sam. Krademo sve to moe biti upotrijebljeno protiv njega, ne bismo li poboljali vlastiti poloaj, pomislio sam. To je cijela istina. Wertheimer je uvijek bio kandidat za samoubojstvo, ali on je preopteretio svoj raun, on se morao ubiti godinama^rz/e svog stvarnog samoubojstva, dugo prije Glennove smrti, mislio sam. Ovako je njegovo samoubojstvo nezgodno, nisko ve stoga to se ubio ba pred sestrinom kuom u Zizersu, pomislio sam prije svega, a kako bih ublaio vlastitu neistu savjest, koja se jo nije bila pomirila sa injenicom da nisam odgovorio na Wertheimerova pisma, da sam ga manje ili vie sramotno ostavio na cjedilu, da ne mogu napustiti Madrid, to je bila samo podmukla la, za kojom sam posegnuo kako se ne bih morao posvetiti svome prijatelju koji je, kako vidim, od mene oekivao posljednju mogunost preivljavanja, koji mi je poslao u Madrid etiri pisma o svom samoubojstvu, tek na peto otpisao sam mu da se nikako ne mogu maknuti iz grada, da ne mogu unititi svoj rad samo zbog putovanja u Austriju, svejedno u koju svrhu. Pretpostavio sam mu spis O Glennu Gouldu, taj jadni pokuaj koji u, kako sam mislio, odmah po povratku u Madrid baciti u pe, jer nema ni najmanju vrijednost. Wertheimera sam, pomislio sam, sramno ostavio na cjedilu, u njegovoj najveoj nevolji okrenuo sam mu leda. No, pomisao na vlastitu krivnju za njegovo samoubojstvo vehementno sam potisnuo, uvjeravajui se da mu vie ne bih bio ni od kakve koristi, da ga ne bih bio mogao spasiti, jer je ve bio zreo za samoubojstvo. Mora da je bila kriva visoka kola, pomislio sam, pa jo k tome visoka glazbena kola! U prvom redu ideja da postane slavan, i to na najjednostavniji nain, najveom moguom brzinom, za to je po prirodi stvari visoka glazbena kola idealna odskona daska, mislili smo nas trojica - Glenn, Wertheimer i ja. Ali samo Glennu je polo za rukom to smo sva trojica namjeravali, Glenn je naposljetku ak i nas zloupotrijebio za vlastite svrhe, pomislio sam, zloupotrijebio je sve samo da postane Glenn Gould, makar i nesvjesno, pomislio sam. Nas dvojica, Wertheimer i ja, morali smo odustati, samo da oslobodimo put za Glenna. Tu misao trenutano nisam doivio kao apsurdnu, kakvom mi se ini danas, pomislio sam. Ali Glenn je bio genij ve kad je stigao u Europu i upisao teaj kod Horowitza; mi smo u tom trenutku ve bili kra-hirali, pomislio sam. Ja u osnovi i nisam elio postati klavirski virtuoz; Mozarteum i sve to je u vezi s njim za mene je bila samo izlika da se spasim iz injenine dosade spram svijeta, iz moje vrlo rane prezasienosti ivotom. A Wertheimer se, u biti, ponaao poput mene, zato od nas, kao to sam rekao, na kraju nije bilo nita, jer nismo ni pomiljali da bismo postali neto, za razliku od Glenna, koji je elio pod svaku cijenu postati Glenn Gould i koji je morao doi u Europu samo kako bi zloupotrijebio Horowitza, kako bi postao genij, za ime je udio kao ni za im drugim, takorei klavirsko svjetsko iznenaenje. Rijeju svjetsko iznenaenje zabavljao sam se u sali za goste, ekajui i dalje da se pojavi gostioniarka, koja je, kako sam mislio, zacijelo bila zaokupljena hranjenjem svinja iza gostionice, to se moglo zakljuiti po zvukovima koji su dopirali odande. Osobno nikad nisam imao potrebu za svjetskim iznenaenjem, a nije je imao ni Werthei-mer, pomislio sam. Wertheimerova glava bila je slinija mojoj nego Glennova, pomislio sam; za razliku od mene i Wertheimera, koji smo bili glave razuma, on je na ramenima apsolutno nosio glavu virtuoza. Ali kad bih sad morao rei to je to glava virtuoza, to mi ne bi polo za rukom, ba kao ni da pokuam rei to je to glava razuma. Nije se Wertheimer sprijateljio s Glennom Gouldom, nego ja, ja sam se pribliio Glennu i sprijateljio se s njime, a tek tada nam se pridruio Wertheimer, koji je medu nama u osnovi uvijek ostao

autsajder. Ali sva trojica bili smo, moe se rei, prijatelji za itav ivot, pomislio sam. Wertheimer je svojoj sestri samom injenicom da se ubio nanio teku tetu, pomislio sam, provincijalno gnjezdace Zizers uvijek e se s nelagodom prisjeati samoubojstva brata supruge vlasnika kemijskog koncerna, a jo e joj vie nakoditi bezobrazluk to se objesio ba preko puta njezine kue, pomislio sam. Wertheimer za ivota nije drao do pogrebnih sveanosti, pomislio sam, ali u Churu, gdje je sahranjen, takve mu ionako ne bi bile upriliene. Znakovito je da je pogreb obavljen u pet sati ujutro, a prisustvovali smo mu, uz ljude iz jednog pogrebnog poduzea iz Chura, samo Wert-heimerova sestra, njezin mu i ja. 7j&\ys\ li jo jednom vidjeti Wertheimera, pitala me zaudo Wertheimero-va sestra, no ja sam smjesta odbio. Taj prijedlog bio mi je odbojan, kao i itav postupak i ljudi koji su sudjelovali u njemu. Bilo bi bolje da uope nisam doao na sahranu u Chur, mislio sam kasnije. Iz telegrama koji mi je poslala Wertheimerova sestra nije proizlazilo da se Wertheimer ubio, ve je bio naznaen samo termin pogreba. Isprva sam mislio da je umro za vrijeme posjeta sestri. Takav posjet zaudio me je po prirodi stvari jer ga nikako nisam mogao zamisliti. Wertheimer nikad ne bi posjetio sestru u Zizersu, pomislio sam. Svoju sestru, pomislio sam, kanjavao je najteom kaznom, unitavajui joj mozak doivotno. Putovanje od Bea do Chura trajalo je trinaest sati, austrijski vlakovi su zaputeni, u restoranima, ako takvi uope postoje, ovjek dobiva najloije jelo. Htio sam, uz au mineralne vode na stolu, nakon dvadeset godina ponovno proitati Musilove Pomutnje gojenca Torlessa, to mi nije polo za rukom, jer pripovijetke vie ne podnosim, proitam jednu stranicu i onda sam nesposoban da nastavim itanje. Opise vie ne mogu podnijeti. S druge strane nije bilo mogue ni da vrijeme prikratim Pascalom; Misli sam znao napamet, a i oduevljenje Pascalovim stilom brzo se iscrpio. Zadovoljio sam se, dakle,promatranjem kra-jolika. Gradovi djeluju propalo dok se prolazi pokraj njih, seoske kue sve su, pak, ruinirane nakon to su njihovi vlasnici iupali stare seljake prozore i zamijenili ih plastinima. Krajolikom vie ne prevladavaju zvonici crkvi, ve plastini silosi, predimenzionirani skladini tornjevi. Vonja od Bea do Linza vonja je kroz sam neukus. Od Linza do Salzburga nije nita bolje. A tirolska brda izazivaju tjeskobu. Vorarlberg sam uvijek mrzio, ba kao i vicarsku, u kojoj stanuje tupost, kako mi je otac uvijek govorio, u emu mu nikad nisam proturjeio. Chur sam poznavao iz vremena kad sam s roditeljima putovao u Sankt Moritz, pa bismo morali prenoiti u Churu, uvijek u istom hotelu, u kojem je smrdjelo po aju od metvice i u kojem su poznavali mog oca i davali mu dvadeset posto popusta, jer je kxoz etrdeset godina ostao vjeran hotelu. Bio je to takozvani dobar hotel u sreditu grada, ne znam vie kako se zvao, mogue KSuncu, ako se ne varam, iako je bio smjeten u najmranijem di-jelu grada. U churskim restoranima toilo se najloije vino i servirale najgore kobasice. Moj otac veerao je s nama uvijek u hotelu, naruivao takozvanu sitnicu i nazivao Chur ugodnom stanicom, to nisam razumio, jer sam Chur uvijek doivljavao kao izrazito neugodan grad. Poput stanovnika Salzburga, oni u Churu bili su mi omraeni zbog njihove planinske tuposti. Uvijek sam doivljavao kao kaznu kad sam s roditeljima, a ponekad i samo s ocem, morao odlaziti u Sankt Moritz i pritom prenoiti u Churu, uvijek u tom beznadnom hotelu, gdje su prozori gledali na neku ulicu ija se vlaga uspinjala do drugog kata. U Churu, pomislio sam, nikad nisam prespavao, jer me oaj svaki put tjerao da budan doekam zoru. Chur je zaista najtmurnije mjesto koje sam ikad vidio, ak ni Sal-zburg nije toliko tmuran, i ovjek se naposljetku ne razboli toliko od njega kao od Chura. A i stanovnici Chura odgovaraju svome gradu. U Churu ovjek, ma ostao i jednu jedinu no, moe biti ruiniran za itav ivot. Ali do danas nije mogue da se od Bea do Sankt Moritza vlakom doe u jednom danu, pomislio sam. Prenoio sam izvan Chura, jer mi je Chur, kao to sam ve rekao, jo iz djetinjstva ostao u vrlo depri-mirajuem sjeanju. Jednostavno sam se provezao kroz Chur i zaustavio izmeu Chura i Zizersa, gdje sam zamijetio tablu hotela. Plavi orao, proitao sam sljedeeg jutra, naputajui pred pogreb hotel.

Po prirodi stvari nisam spavao. Glenn zaista nije bio presudan za Wertheimerovo samoubojstvo, pomislio sam; bio je to odlazak sestre i njena udaja za vicarca. Glen-nove Goldberg varijacije presluao sam, uzgred, pred odlazak u Chur u svom bekom stanu, nekoliko puta zaredom. Za to vrijeme nekoliko puta sam ustao iz fotelje i hodao gore-dolje po radnoj sobi, zamiljajui kako Glenn zaista svira Goldberg varijacije u mom stanu. Hodajui gore-dolje pokuavao sam dokuiti u emu je razlika izmeu interpretacija na tim ploama i interpretacija dvadeset i osam godina ranije u Mozar-teumu, preda mnom, Horowitzom i Wertheimerom. Nisam uoio nikakve razlike. Glenn je prije dvadeset i osam godina Goldberg varijacije svirao na isti nain kao i na tim ploama, koje mi je, uzgred, bio poklonio za pedeseti roendan. Dao ih je jednoj prijateljici iz New Yorka da mi ih odnese u Be. Sluao sam ga kako svira Goldberg varijacije i pomislio kako je bio uvjeren daje tom interpretacijom stekao besmrtnost. Moe biti da mu je to i uspjelo, pomislio sam, jer ne mogu zamisliti da bi osim njega ikad postojao klavirist koji bi Goldberg varijacije svirao na isti nain kao on, to znai tako genijalno kao Glenn. Dok sam za ljubav svog spisa o Glennu presluavao Goldberg varijacije, jo sam preciznije uoio zaputenost mog stana, u kojem nisam bio tri godine. Nitko drugi takoer nije bio u mom stanu, pomislio sam. Nije me bilo tri godine, u potpunosti sam se bio povukao u Calle del Prado, kroz te tri godine povratak u Be nisam mogao ni zamisliti, a nisam ni pomiljao da bih se ikad vratio u Be, taj duboko omraeni grad, u Austriju, tu dubo- ko omraenu zemlju. Pomislio sam da mi je bio spas to sam iz Bea takorei definitivno otiao, i to ba u Madrid, koji mi je postao idealnim sreditem egzistencije, i to ne s vremenom, ve od prvog trenutka. U Beu bi me, kako je Wertheimer govorio, s vremenom poderali, uguio bih se od Beana, a Austrijanci bi me uope unitili. Sve u meni takvo je da se u Beu mora uguiti, a u Austriji e biti uniteno, pomislio sam, kao to je i Wertheimer smatrao da ga Beani moraju uguiti, a Austrijanci unititi. Ali Wertheimer nije bio ovjek koji bi preko noi mogao otii u Madrid ili Lisabon ili Rim; on to, za razliku od mene, nikako nije mogao. Tako mu je preostala jo samo mogunost da se skloni u Traich, ali u Traichu je za njega sve bilo jo mnogo gore. U Traichu je morao propasti takorei sam sa svojim duhovnim znanostima. Zajedno sa sestrom - da, ali sam s duhovnim znanostima u Traichu ne, pomislio sam. Grad Chur, koji uope nije poznavao, naposljetku je ve po imenu, po rijei Chur, toliko zamrzio daje naprosto morao otputovati tamo da se ubije, pomislio sam. Rije Chur prisilila ga je, ba kao i rije Zizers, da otputuje u vicarsku i da se objesi na stablu koje se po prirodi stvari moralo nalaziti nedaleko sestrine kue. Unaprijed dogovoreno, bio je takoer jedan od njegovih izraza, koji zaista odgovara i njegovu samoubojstvu, pomislio sam. Njegovo samoubojstvo bilo je unaprijed dogovoreno, pomislio sam. Svi zasadi u meni su smrtonosni, rekao mi je jednom prilikom, sve u meni zasadili su na smrtonosan nain moji zaetnici, govorio je, pomislio sam. Stalno je itao knjige u kojima se govori o samouboji-cama, u kojima se govori o bolestima i smrtnim sluajevima, pomislio sam stojei u gostionici, knjige u kojima se opisuju ljudska bijeda, bezizlaznost i besmislenost, u kojima je sve uvijek razorno i smrtonosno. Zato je iznad svega volio Dostojevskog i sve njegove nasljednike, uope, volio je rusku knjievnost, koja je zaista smrtonosna, ali i depresivne francuske filozofe. Najradije i s najveim zanimanjem itao je medicinsku literaturu, te bi ga njegovi putovi svako toliko vodili u bolnice i umiralita, starake domove i mrtvanice. Ta navika ostala mu je do samoga kraja; iako se bojao bolnica i umiralita, starakih domova i mrtvanica, uvijek bi odlazio u te bolnice i umiralita, starake domove i mrtvanice. A ako mu ne bi bilo mogue ui u bolnicu, itao je spise i knjige o bolestima i bolesnicima, knjige i spise o umiranju kad ne bi mogao ui u umiralite, knjige i spise o starcima kad ga ne bi pustili u staraki dom, te knjige i spise o mrtvacima, ukoliko mu se ne bi pruila prilika za posjet mrtvanici. Po prirodi stvari elimo praktian odnos s predmetima koji nas fasciniraju, rekao je je