John Kenneth GalbraithDobro društvo: Humani planAlgoritam, Zagreb, 2007, 147 str.Autor knjige John Kenneth Galbraith(1908-2006), “jedan od najcjenjenijih ekonomistana svijetu, zagovornik Keynesovedoktrine, odnosno američkog ekonomskogliberalizma i progresivizma” u 18 kratkihpoglavlja knjige Dobro društvo: Humaniplan vrlo sažeto i jasno iznosi svoje viđenjeproblema današnjeg modernog društvai načine na koje bi ti problemi mogli biti riješeni.Njegova razmišljanja odnose se natrenutačnu svjetsku situaciju (knjiga je prviput izdana 1996. godine), s posebnim naglaskomna ulogu Sjedinjenih AmeričkihDržava u toj globalnoj priči. Također, nemogućeje ne primijetiti da je Galbraithovoshvaćanje ekonomije uvelike determiniranopovijesnim, društvenim i kulturnimaspektima, a njegov jednostavan izraz činiovu knjigu dostupnom širem krugu čitatelja,ne samo ekonomskim stručnjacima.Kako sam kaže u prvom poglavlju, svrhaje knjige pokazati što bi bilo dobro (mislećipritom na “dobro društvo”), ali takođernaglašava da pod pojmom “dobrog društva”smatra prije svega ostvarivo društvo,društvo u kojem će “svi građani uživatiminimum blagostanja, rasnu i etničku jednakosti imati mogućnosti za život koji ihispunja zadovoljstvom” (11).Uzimajući u obzir činjenicu da u “stvarnome

svijetu postoje ograničenja koja proizlazeiz ljudske prirode, povijesti i dubokoukorijenjenih načina razmišljanja”,Galbraith smatra da se “prilagodba povijesnimkretanjima može poboljšati, učinitisuosjećajnijom kako bi se omogućio boljiživot osjetljivijim elementima” (19).U drugom poglavlju Galbraith upućujena temeljne povijesne promjene u ekonomskomporetku i situaciju koja je iz togaproizašla. To se prije svega odnosi na sveveće razlike i sve neravnopravniju borbuizmeđu bogatih i siromašnih te na njihoverazličite poglede na ulogu države, počevšiod socijalne skrbi pa sve do problema okoliša.Galbraith smatra “da se u dobrom ipametnom društvu politika i djelovanje nepodređuju nikakvoj ideologiji ni doktrini”(27). Nastupilo je doba praktičnog prosuđivanjai “djelovati moramo na temelju presudnihčinjenica u svakom pojedinačnomslučaju” (27). Uz neupitnu važnost načela,uloga i zakonitosti slobodnog tržišta autorpreispituje mogućnosti i potrebe za državnomintervencijom u javno-privatnoj sferi.Razvoj i širenje modernoga gospodarstvadržavi nameće sve više obaveza, a s drugestrane jaz koji se stvara između privatnih ijavnih usluga sve je veći, tako da s gospodarskimrazvojem raste i važnost društveneakcije. Iako Galbraith naglašava nemogućnost

ostvarenja ekonomske jednakosti, onse zalaže za dobar i koristan gospodarskisustav u kojem će svi imati jednake mogućnostiza napredovanje. “Dobro društvomora razlikovati društveno prihvatljivo ineopasno bogaćenje od bogaćenja o društvenomtrošku” (34).I dok je nekad temeljna dihotomija bilaona između rada i kapitala, današnji ekonomskii politički poredak na jednoj straniima bogate nasuprot siromašnima. No zarazliku od nekadašnje kapitalističke klaseOsvrti, prikazi, recenzijePolitička misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 250-255 251“bogati i dobro situirani danas su mnogobrojniji i međusobno različitiji, a i mnogojasnije izražavaju svoje političke stavove”(14). Na suprotnoj strani siromašni supotpuno zapostavljeni, neobrazovani i neglasuju. To znači da “demokracija postoji,ali u nemaloj mjeri pripada imućnima”.Sve to, smatra Galbraith, posljedica je povijesnihpromjena i društvenih kretanja.Naravno, te dvije skupine različito shvaćajuulogu države (u stvarima kao što susocijalna zaštita, zdravstveno osiguranje,problemi okoliša, pouzdanost proizvoda,izdaci za vojsku, državna intervencija prispašavanju propalih fi nancijskih institucija,pomoć velikim korporacijama u vremenimakrize itd.). S jedne strane javljajuse zahtjevi za ukidanjem mnogih funkcijasocijalne države, to jest za ograničavanjem

uloge države u cjelini, dok je s druge stranejedino intervencija države kakav-takav zalogostvarenja dobroga društva. Galbraithu svojoj knjizi predlaže javne i političkemjere kao put prema dobrom društvu.U poglavlju “Doba praktičnog prosuđivanja”Galbraith kritizira ustaljena ideološkashvaćanja gospodarstva. On smatrakako se ideološkim određivanjem izbjegavaneželjeno razmišljanje i donose seopćenite, “shematizirane” odluke. Danastakvim shvaćanjima više nema mjesta umodernim gospodarstvima ukoliko se želiići za ostvarivanjem dobrog društva. “Dobrogospodarstvo ima jasnu svrhu: djelotvornoproizvoditi dobra i pružati usluge terazdjeljivati stvorene prihode na društvenoprihvatljiv i gospodarski funkcionalan način”(21).Naime očigledno je da se s razvojemmodernoga gospodarstva državi namećesve više obveza, a to se prije svega odnosina usluge koje privatni sektor ne pruža. To,naravno, dovodi do sve veće razlike između“javnog i privatnog životnog standarda”,čime raste i važnost društvene akcije,ali i potrebe za državnom intervencijom.Galbraith ističe kako zbog svega toga “privatizacijanije nimalo bolji kontrolni okvirza javno djelovanje od socijalizma” (26),čime potvrđuje svoju već mnogo puta ranijeisticanu misao vodilju, a to je da “ovonije doba doktrina, već doba praktičnogprosuđivanja” (26).U sljedeća dva poglavlja Galbraith obrađujeekonomske pojmove poput infl acijei defi cita te njihovu ulogu u gospodarskoj

slici zemalja. Temelj, odnosno sama društvenaosnova svakog dobrog društva jesujednake ekonomske mogućnosti za sve, ato jednostavno znači povećanje zaposlenostii proizvodnje te gospodarski rast. Jednomriječju, snažna i stabilna ekonomijaosnova je dobrog društva. To ne znači dasvi možemo imati jednaka primanja, aligospodarstvo svakome mora pružiti jednakupriliku za sudjelovanje i napredovanjeu skladu sa sposobnostima i ambicijama.Unatoč svemu tome puka činjenica kojaobilježava cijeli tržišni sustav jesu periodičneepizode kroz koje gospodarstvaprolaze. Galbraith tu prije svega misli naperiode recesije i stagnacije koji utječuna nezaposlenost i u svakom slučaju nepridonose gospodarskom rastu, a često jeuzrok tome upravo “pretjerano špekuliranjeu dobrim vremenima...”. Kao korektivnemjere u teškim vremenima Galbraithnudi nekoliko načina za povećanje priljevaagregatne potražnje, što je samo još jedanpokazatelj ovisnosti tzv. slobodnog tržištao državnoj intervenciji.Također, prema Phillipsovoj krivulji,visoka zaposlenost moguća je jedino u“kombinaciji” s infl acijom nasuprot neza252poslenosti i relativno stabilnim cijenama, aciljevi dobrog društva trebali bi biti usmjereniprema postizanju ravnoteže izmeđuinfl acije i nezaposlenosti. To se ponekad ine čini lako ostvarivim s obzirom na to da

“fi nancijski krugovi prednjače u davanjuprednosti stabilnosti cijena pred nezaposlenošću”(47). No unatoč tomu Galbraithsmatra da u vezi s tim pitanjem sindikatimoraju voditi računa o spirali plaća i cijenana način da se “plaće ugovaraju u okvirupostojećih cjenovnih struktura” (48).I tu je očigledno da Galbraith poziva naostvarenje dobrog, humanog društva kojeće štititi one najugroženije, imajući pritomna umu raspoložive ekonomske kapacitete.“Niska razina nezaposlenosti je nužnai taj se cilj mora ostvariti, no sjediniti je sapsolutnom stabilnošću cijena nije u okvirumogućega nego je to čista utopija” (50).Jednom riječju, nezaposlenost nikako ne bismjela biti instrument za regulaciju i stabilizacijucijena.U poglavlju “Raspodjela dohotka i moći”Galbraith iznosi pet ključnih točaka zarazboritu i civiliziranu raspodjelu dohotkau društvu, a svakako kao glavnu stvar trebaistaknuti nužnost progresivnog oporezivanja.Naime svi smo svjesni da “jednakostnije u skladu ni s ljudskom naravi nis prirodom, a ni s motivacijom suvremenoggospodarskog društva” (59), ali takođersmo svjesni i činjenice da “raspodjeladohotka u suvremenom gospodarstvu proizlaziu krajnjoj liniji iz raspodjele moći,koja je opet i uzrok i posljedica načinana koji se dohodak dijeli” (64). Galbraithsmatra da država mora ukinuti postojećeporezne povlastice koje daje imućnima

(poslovne subvencije, potpore) te s drugestrane spriječiti slabljenje moći sindikata,jer “organiziranje radnika ostaje jedan odnajvažnijih civilizirajućih čimbenika u suvremenomgospodarskom životu” (65), aza sve one koji nisu u sindikatima (a takvihje u SAD-u u posljednje vrijeme sveviše) mora osigurati sredstva za zdravstvenoosiguranje, naknadu za nezaposlenost isocijalno dostatna minimalna primanja.Ipak, Galbraith smatra da je u ostvarenjudobrog društva ključna uloga obrazovanja.Osim što ima središnju ulogu u gospodarstvu,obrazovanje ima i bitnu političku idruštvenu ulogu, a to je, po Galbraithu,i mnogo važnije od gospodarske ulogeobrazovanja. Naime “obrazovanje imapresudan utjecaj na društveni mir i spokojstvojer pruža nadu i realnu mogućnostza bijeg iz nižih, zanemarenih društvenihi gospodarskih slojeva u više” (68). Osimtoga obrazovanje omogućuje ljudima daracionalno upravljaju svojim životom teda istinski uživaju u njemu. No problemje u tome što obrazovanje nije jednako dostupnosvima. “Siromašni nemaju jednakpristup javnim visokoobrazovnim ustanovamajer im loše, slabo fi nancirane osnovnei srednje škole, osobito one u većimgradovima uskraćuju tu mogućnost” (71).Upravo iz tog razloga Galbraith smatra dajoš veća javna sredstva moraju biti raspoloživa;

upravo bi zbog toga dobro društvotrebalo prije svega nametnuti poreze, točnije,odreći se privatnih prihoda, izdatakai skupog obilja privatne potrošnje u koristkvalitetnijeg obrazovnog sustava čija gospodarskai politička korist uopće nije upitna,a također je zalog kvalitetnijeg životanjegovih građana.Očigledno je da se Galbraith zalaže zajavnu regulaciju i intervenciju prije svegazbog štetnih učinaka gospodarstva nazdravlje i život čovjeka te na okoliš, ali izbog zaštite privatnih podataka i smanje-Osvrti, prikazi, recenzije253nja štetnih ekonomskih utjecaja na život“malog čovjeka”. Osim ekonomskim Galbraithveliku pažnju posvećuje globalnimdruštvenim problemima kao što su problemiokoliša, migracije, siromaštva, birokratskogsindroma, ratova i nezavisnihvojnih sila, a upravo su to teme koje obrađujeu narednim poglavljima.Naime iako ne osporava tržišne sustave injegove poticaje, Galbraith smatra da “proizvodnatvrtka nema bogomdano pravo naslobodno poduzetništvo i slobodu izborakao ni njeni potrošači ukoliko to šteti interesimašire zajednice (klimi, blagostanju,iscrpljivanju resursa)” (83). Iz tog razlogapredlaže neke mjere koje mogu pomoći

adekvatnoj zaštiti okoliša. Što se tiče problemamigracije, Galbraith taj pojam prijesvega veže uz pojam rada, i to prije svegamisleći na teški fi zički rad, s obzirom na toda su strani visokoobrazovani kadrovi gotovouvijek dobrodošli u stranim zemljama.Problem je s onim emigrantima koji upotrazi za boljim životom dolaze u zemljezapadnog svijeta. Naime činjenica je daupravo zahvaljujući tim radnicima opstajumnoge velike industrije Zapadne Europe,jer radnici iz siromašnijih zemalja radeuglavnom poslove koje domicilno stanovništvone želi raditi. Galbraith smatra da uvezi s tim pitanjem zemlje zapadnog svijetamoraju imati politike prema stranim radnicimajednostavno kako bi zaštitili radnamjesta svojih stanovnika. To se odnosi nabroj stranih radnika u nekoj zemlji, ali štose tiče njihova položaja, Galbraith smatrada se ti radnici ne smiju tretirati kao uljezi,nego se moraju promatrati isključivo sobzirom na važnost posla koji obavljaju,pazeći pritom da imaju mogućnost ostvarivanjasvih prava koja ostvaruju i domaćiradnici.Nezavisna vojna sila još je jedno od područjakoja Galbraith obrađuje u svojojknjizi. Naime puno je primjera u svijetugdje vojska ima neograničenu autonomijušto se tiče vojnog proračuna (a nerijetko

pod izlikom vojne tajne i potpunu tajnovitostšto se tiče trošenja tih sredstava).Ako se uzme u obzir da su to javna proračunskasredstva, dolazi se do paradoksanespojivog s pojmom dobrog društva i temeljnimdemokratskim načelima (u ovomslučaju “demokratska kontrola je zapravoukinuta” (95)). Galbraith smatra da dobrodruštvo ni na koji način ne smije prepuštativlast vojnoj sili jer “suvremena vojna silanije obvezna služiti općem javnom interesuma koliko se svi u to ozbiljno i svečanozaklinjali; ona se rukovodi vlastitim interesomkoji, da stvar bude gora, može jakougroziti opće javne potrebe i ciljeve” (96).Upozorava da su danas sve jači zahtjevi zatrošenjem javnih sredstava s mnogo strana,a vojsku treba smatrati posebnim slučajemčija moć proizlazi iz organizacije te je trebapodvrgnuti što djelotvornijoj demokratskojkontroli.No organizacijska pitanja ne odnose sesamo na vojsku, već i na cijeli državniaparat, a upravo o tome Galbraith govoriu poglavlju “Birokratski sindrom”. Glavnisu problemi koji se javljaju u gotovo svimdržavnim birokracijama nedostatak inovativnosti,koju zamjenjuje kultura udobnostii discipline, te neprekidan rast brojaosoblja. Takve politike vode birokracije dopropasti i do otpuštanja nepotrebnih i prekobrojnihradnika usred kriznih vremena.

Takvi birokratski problemi mogu se riješitijedino “obazrivim rukovođenjem u izvršnomi zakonodavnom sektoru vlasti, arješenje je nužno potrebno radi uspješnogfunkcioniranja dobrog društva” (104).Politička misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 250-255254U ostvarenju dobrog društva vanjska politikatakođer ima značajnu ulogu, a petnaestopoglavlje Galbraithove knjige obrađujetaj aspekt. Prema njemu, “dobro društvomora se suprotstaviti stajalištu koje zagovaravojna sila, i poreći ga, prema kojemuje rat neizbježan vid ljudskog postojanja”(106). Predstavnici vlada u vanjskoj se politicidanas sve više usredotočuju na raspraveo gospodarskim pitanjima, a ubudućeće te rasprave ići u smjeru socijalneskrbi, fi skalne i monetarne politike i njihovausklađivanja. Ključna stvar i suvremeniimperativ dobrog društva jest napravitiodmak od poistovjećivanja samo s nacionalnomdržavom. Ono danas jednostavno“mora prepoznati i podržati opće međunarodnesile o kojima pojedinačne državeovise” (113).Dva posljednja poglavlja Galbraith posvećujeonima najugroženijima, što sugerirai sam naslov poglavlja, “Svjetski siromasi”(I. i II.). U prvom dijelu objašnjavauzroke siromaštva u svijetu, s posebnim

naglaskom na bližu povijest najsiromašnijihzemalja koja je u većini slučajeva uskovezana uz razdoblje kolonijalnih osvajanjai zapadnjačkog imperijalizma. Galbraithistražuje uzroke pada kolonijalnog imperijalističkogsustava, ali i mogućnosti zanove oblike zapadnjačkog imperijalizma uobliku privatnih transnacionalnih korporacija.On je svjestan globalne slike i stanjau siromaštvom najugroženijim zemljamasvijeta te odgovornosti koju za tu situacijudobrim dijelom snose i nekadašnji okupatori– zapadne kolonijalne zemlje. Smatrada vanjske politike nekad kolonijalnih zemaljai dalje moraju biti osjetljive premasvemu što bi moglo upućivati na ponovnooživljavanje kolonijalizma. Ali ne samoto, “bogate se zemlje moraju uhvatitiu koštac s imperijalnim naslijeđem – dubokomi doista nepodnošljivom ljudskompatnjom koju je za sobom ostavio” kolonijalizam(121). U sljedećem poglavlju, kojese nastavlja baviti istom temom, Galbraithse bavi konkretnim mjerama koje dobrodruštvo mora ostvariti kako bi pridonijelonapretku u najsiromašnijim zemljama.Tri su stvari ključne: dobra vlast, obrazovnisustav i dobar sustav prijevoza (pomogućnosti). Činjenica je, a ujedno i jednaod ključnih stvari koje Galbraith ističe, “dabez stabilnog političkog poretka i općegobrazovanja za široke mase” (124) jednostavno

nema prosperiteta za one najsiromašnije.Ako u zemlji vlada mir, sljedećiprioritet svakako mora biti obrazovanje,a tu bi veliku ulogu trebale odigrati bogatijezemlje, čiji obrazovani kadrovi mogupomoći onima kojima takvi kadrovi nedostaju.Uz to najsiromašnije zemlje imaju ibrojne druge probleme, a tu svakako trebaizdvojiti slom pravnog poretka, koji je vrločesta pojava u mnogim zemljama svijeta,te svakako teške i osjetljive probleme unutarnjihsukoba gdje je reakcija Ujedinjenihnaroda često osjetljivo pitanje (Jugoslavija,Ruanda, Somalija, Liberija). Galbraithpoziva na konkretnu brigu za svjetske siromahei na preuzimanje dijela njihovihtroškova, ali i na brigu za brojne zemljeIstočne Europe koje teško prolaze kroztranziciju prema stabilnim demokratskimdruštvima.U posljednjem poglavlju knjige Galbraithrezimira i zaključuje svoje djelo osvrtomna demokratski proces i ključni problemdanašnjih demokratskih društava. Naimedihotomija između bogatih i siromašnih umodernim je društvima snažnija nego ikada.Za prevladavanje tih razlika ključnoje dovesti na vlast one koji će se zalagatiOsvrti, prikazi, recenzije255za interese siromašnijih (Galbrath otvorenopoziva na glasovanje za Demokratskustranku u SAD-u, koja je za razliku od Republikanskestranke okrenuta svim svojim

građanima, a ne samo bogatima). Ali sveto nije ostvarivo ako siromašniji građanine izađu na izbore i ne izraze svoju voljuputem glasačkih listića. “Zato je najbitnijielement za ostvarivanje dobrog društvapostizanje savršenijeg načina za izražavanjedemokratske volje; demokracija morapostati stvarna, sveobuhvatna” (132).A nakon toga potrebno je formirati savezbrižnih, suosjećajnih i onih koji su izvanpolitičkog sustava kako bi dobro društvosteklo temeljni preduvjet za svoje ostvarenje.Knjiga Johna Kennetha Galbraitha Dobrodruštvo: Humani plan, djelo jednogaod najvećih ekonomista 20. stoljeća, usvakom je slučaju dragocjen i koristan sažetakrazmišljanja ovog autora koji je zaživota izdao više od pedeset knjiga. Galbraithje u knjizi ponudio svoje odgovorena temeljne probleme modernog društva,ističući pritom ulogu stabilne vlasti i posebnoobrazovanja kao glavnih odgovorana probleme siromašnih. Upravo je toshvaćanje sažeto u njegovoj rečenici: “naovome svijetu nema pismenog stanovništvakoje je siromašno, ni nepismenog kojenije” (126).Matej Zeba