Murakami_Kafka Na Zalu

8/13/2019 Murakami_Kafka Na Zalu

1/244


2/2442

Haruki

Murakami

Kafka

na alu

Umibe no Kafuka

Kafka on the Shore


3/2443

Djeak zvan avka

Onda je sve u redu s novcem, je li? -upita djeak zvan avka tipinim lijenim glasom.Onom vrstom glasa kao kad si se tek probudio pa su ti usta jo teka i troma. Ali on se samopravi. Potpuno je budan. Kao i uvijek.

Ja kimnem potvrdno.

- Koliko?Zbrajam svote u glavi. - Gotovo trista pedeset tisua u gotovini, plus neto novca to

mogu dignuti s bankomata. Znam da nije puno, ali trebalo bi biti dovoljno. Za neko vrijeme.

- Nije loe -kae djeak zvan avka. -Za neko vrijeme.Ja mu jo jedanput kimnem.- Nadam se da to nije boini novac od Djeda Mraza.- Da, ima pravo - odgovorim.avka se smijulji i gleda oko sebe. -Zamiljam da e poeti kopati po ladicama, imamli

pravo?

Ne kaem nita. On zna o ijem novcu govorimo, pa nema nikakve potrebe za dugakimispitivanjima. Samo me mui.

- Nije vano - kae avka. - Taj novac ti zbilja treba i ti e ga nabaviti - izmoliti,posuditi ili ukrasti. To je novac tvog oca, pa koga je briga, zar ne? Doepaj ga se toliko imorao bi uspjeti.Za neko vrijeme. Ali kakav je plan kad sve potroi? Novci nisu kao gljive uumi -oni ne rastu sami od sebe, zna. Morat e jesti, negdje spavati. Jednog e dana ostatina suhom.

- O tome u misliti kad doe vrijeme -kaem ja.- Kad doe vrijeme -ponovi avka, kao da te rijei vae u ruci.Ja kimnem.

- Kao nai neki posao ili slino?- Moda -kaem.avka zaklima glavom. -Zna, mora mnogo nauiti o svijetu. Sluaj - kakav bi posao

mogao nai petnaestogodinji djeak u nekom dalekom mjestu gdje nikada prije nije bio? Nisizavrio ni osnovnu kolu. to misli tko e te zaposliti?

Ja se malo zacrvenim. Meni ne treba puno da se zacrvenim.

- Zaboravi to -kae on. -Ti tek poinje i ne bih te trebao optereivati svim tim runimstvarima. Ve si odluio to e uiniti, ostalo je samo da se pokrenu kotai. Hou rei, to jetvojivot. U biti mora nastaviti s onim to misli da je u redu.

Tako je. Na kraju krajeva, to je moj ivot.- Rei u ti jednu stvar, ipak. Morat e postati mnogo snaniji ako eli uspjeti.- Trudim se koliko mogu -kaem.- Siguran sam da se trudi -kae avka. -Posljednjih par godina puno si ojaao. To ti

moram priznati.

Ponovno kimnem.

- Ali recimo otvoreno -ima samo petnaest godina -nastavlja avka. -Tvoj je ivot tekpoeo, i tamo u svijetu ima more stvari koje tvoje oi nikada nisu vidjele. Stvari koje nikadane bi mogao zamisliti.

Sjedimo kao uvijek jedan kraj drugoga na staroj sofi u radnoj sobi moga oca. avka volitu sobu i sve sitne predmete razbacane naokolo. Sad se igra sa staklenim pritiskivaem za

papir u obliku pele. Da je otac kod kue, mogli biste se okladiti da se avka ne bi ni pribliiotom predmetu.

- Ali moram se maknuti odavde - kaem mu. - Drugoga izlaza nema.- Da, mislim da ima pravo. -Stavlja pritiska za papir natrag na stol i spaja ruke iza

glave. -To ne znai da e se bjeanjem sve rijeiti. Ne elim ti kvariti veselje ili bilo to, ali jase ne bih oslanjao na kidanje odavde da sam na tvom mjestu. Bez obzira na to koliko dalekopobjegne. Moda udaljenost ne bi mita rijeila.

Djeak zvan avka uzdahne, zatim poloi vrke prstiju na sklopljene vjee i pone


4/2444

govoriti iz unutarnje tame.

- A da se igramo nae igre? -kae on.- U redu -kaem ja. Sklopim oi i utke duboko udahnem.- Dobro, zamisli stranu pjeanu oluju -kae on. - Sve ostalo izbaci iz glave.Uinim to je kazao, izbacim sve ostalo iz glave. ak zaboravim tko sam. Zatim stvari

poinju izbijati na povrinu. Stvari koje -dok tu sjedimo na konoj sofi u radnoj sobi mogaoca -obojica moemo vidjeti.

- Katkada je sudbina kao mala pjeana oluja koja stalno mijenja smjer-kae avka.Katkada je sudbina kao mala pjeana oluja koja stalno mijenja smjer. Tipromijeni smjer ali pjeana te oluja progoni. Opet skrene, ali oluja se prilagodi.Neprekidno se tako igra, kao u nekakvu zloslutnom plesu sa smrti tono prije zore.Zato? Zato to ta oluja nije neto to je zapuhnulo iz daljine, neto to nema nikakveveze s tobom. Ta oluja si ti. Neto unutartebe. Tako je sve to moe uiniti to da joj sepreda, da stupi upravo unutar te oluje, sklopivi oi i zaepivi ui da u njih ne ulazipijesak, i kroz nju ide, korak po korak. Tu nema sunca, ni mjeseca, ni pravca, niosjeaja vremena. Samo fini pijesak to se kovitla u nebo kao kosti samljevene u prah.To je ta vrsta pjeane oluje koju treba zamisliti.

I to je tono ono to inim. Zamiljam bijeli lijevak to se prua vertikalno uvis kao

debelo ue. Oi su mi vrsto stisnute, dlanovi priljubljeni na uima, tako se ona fina pjeanazrnca ne mogu zavui u mene. Pjeana oluja stalno pue. Mogu osjetiti kako mi zrak pritiekou. Doista e me progutati.

Djeak zvan avka blago mi sputa ruku na rame, i time oluja iezava.- Od sada unaprijed, bez obzira na sve, ti mora biti najilaviji petnaestogodinjak na

svijetu. To je jedini nain da preivi. A da bi to postigao, mora shvatiti to znai biti snaan.Ti me shvaa?

Drim stisnute oi i ne odgovaram. Samo elim potonuti u san ba tako, s njegovomrukom na mojem ramenu. ujem slabano lepranje krila.

- Ti e biti najilaviji petnaestogodinjak na svijetu - ape avka dok ja pokuavamusnuti. Kao da je urezivao te rijei u dubokoj plavoj tetovai na mojem srcu.

I doista e se morati probijati kroz tu silovitu, metafiziku, simbolinu oluju. Bezobzira na to koliko metafizika ili simbolina bila, nemoj se zavaravati: ona e sezasijecati u meso kao tisuu otrica britve. Ljudi e u njoj krvariti, i ti e krvariti.Vrelom, crvenom krvlju. Hvatat e tu krv u ake, vlastitu krv i tuu krv.

A kada jednom oluja proe nee se sjeati kako si uspio preivjeti. Nee biti nisiguran, zapravo, je li oluja stvarno prola. Ali jedna stvar je izvjesna. Kad izae izoluje nee biti ista ona osoba koja je u nju ula. O tome se radi u toj oluji.

Na svoj petnaesti roendan pobjei u od kue, otputovati u neki udaljeni grad, i ivjeti ukutu neke male knjinice. Trebat e tjedan dana da se ue u cijelu stvar. Zato u dati samo

najvanije. Na svoj petnaesti roendan pobjei u od kue, otputovati u neki udaljenigrad, i ivjeti u kutu neke male knjinice.To pomalo zvui kao bajka. Ali nije bajka, vjeruj mi. Bez obzira na to kakvim je

predivom zaodjene.

Poglavlje 1

Gotovina nije jedino to uzimam iz oeve radne sobe kad naputam dom. Uzimam malistari zlatni upalja - svia mi se dizajn i njegov dodir - i sklopiv no s doista britkomotricom. Napravljen je za deranje jelenje koe, ima otricu od dvanaest centimetara i zgodnuteinu. Vjerojatno kupljeno na jednom od njegovih putovanja u inozemstvo. Uzimam i

poveliku depnu lampu iz ladice. Plus plave sunane naoale Revo da sakrijem svoje godine.


5/2445

Razmiljam o tome da uzmem oev omiljeni Sea-Dweller Oyster Rolex. To je krasan sat,ali neto blistavo samo e privlaiti pozornost. Moj jeftini plastini Casio bit e sasvim dobarkao budilica i toperica, i mogao bi zapravo biti korisniji. Preko volje vraam Rolex u ladicu.

S dna druge ladice vadim fotografiju na kojoj smo ja i starija sestra kad smo bili maleni,

dvoje nas negdje na nekoj plai s ukoenim smijecima na licu. Sestra gleda u stranu tako dajoj je pola lica u sjeni i njezin smijeak je presjeen tono napola. Slii na jednu od onihmaska iz grke tragedije u udbeniku - polovica predstavlja jednu ideju a polovica suprotnu.

Svjetlo i tama. Nada i oaj. Smijeh i tuga. Povjerenje i osamljenost. to se mene tie, ja zurimravno naprijed, neustraiv, u kameru. Nitko drugi nije ondje na plai. Sestra i ja imamokupae kostime -njezin je jednodijelni s crvenim cvjetnim motivima, moj nekakve ovjeenestare plave hlaice. Drim plastini tap u ruci. Bijela pjena prelijeva se preko naih stopala.

Tko je to snimio, i gdje i kada, pojma nemam. I kako sam mogao izgledati tako sretan.I

zato je otac sauvao upravo tu fotografiju?Cijela stvar je ista tajna. Ja sam morao imati tri godine, sestra devet. Jesmo li se doista

tako dobro slagali? Ne sjeam se da sam ikada iao na plau s obitelji. Ne sjeam se da samikamos njima iao. Nije vano, svejedno - nije dolazilo u obzir da tu fotografiju ostavim kodoca, pa je stavljam u novanik. Nisam imao nikakvih fotografija moje majke. Otac ih je svebacio.

Poto sam o tome malo razmislio, odluim uzeti sa sobom mobitel. im otkrije da sam gauzeo, otac e vjerojatno zatraiti od telefonske kompanije da iskljui broj. Ipak ga ubacujem uuprtnjau, skupa s punjaem. Ne poveava mnogo teinu, pa zato ne. Kad ne bude vie radiosamo u ga baciti.

Samo najnunije stvari, to je sve to mi treba. Najtee je odluiti koju odjeu da uzmem.Trebat e mi par dempera i donjega rublja. Ali to je s kouljama i hlaama? Rukavice,alovi, kratke hlae, kaput? Tomu nema kraja. Ipak jednu stvar znam. Ne elim se skitatinaokolo ponekom nepoznatom mjestu s golemom uprtnjaom koja svima vie: Hej, prijavitebjegunca! Uinite tako i netko e se sigurno zaustaviti i primijetiti. Sljedea vam je poznata

stvar da e me policija uhvatiti i poslati ravno doma. Ako prije ne zavrim u nekojbandi.Svako hladno mjesto definitivno otpada, odluujem. Dosta je lako - samo izaberi suprotno- neko toplo mjesto. Onda mogu ostaviti kaput i rukavice, i proi s pola odjee. Uzimamstvari koje se samo peru i nose, najlake koje imam, uredno ih slaem i nabijam u uprtnjau.Spremam i vreu za spavanje, onu vrstu za tri godinja doba koja se fino i vrsto smota,toaletni pribor, pono za kiu, biljenicu i olovku, walkman i deset diskova - moram imatisvoju glazbu - skupa s rezervnom baterijom koja se puni. To je otprilike sve. Ne treba mi

nikakva oprema za kuhanje, preteka je i zauzima previe mjesta, jer mogu kupovati hranu umjesnim samoposlugama.

To traje neko vrijeme, ali uspijevam izbaciti rnnogo stvari s popisa. Neke stvari dodam,

prekriim ih,zatim dodam itavu drugu gomilu pa i njih isto lako prekriim.

Moj petnaesti roendan je idealan trenutak da se pobjegne od kue. Imalo prije, bilo biprerano. Imalo poslije, propustio bih prigodu.

Tijekom petoga i estoga razreda dosta sam vjebao, spremajui se za ovaj dan. Poeosam se baviti dudom u niim razredima osnovne kole, i katkada sam odlazio i u viim. Alinisam se pridruio nijednoj kolskoj momadi. Kad god sam imao vremena trao sam okokolskih igralita, plivao, ili iao u mjesnu teretanu. Ondje su mi mladi treneri davali

besplatne savjete, pokazujui mi najbolje vrste vjebi istezanja i kako se sluiti spravama zarazvijanje tijela. Nauili su me kojim se miiima sluimo svaki dan i koji se mogu razvitisamo sa spravama, ak i pravilan nain dizanja utega na klupi. Ja sam prilino visok za

poetak, pa sam sa svim tim vjebanjem razvio prilino iroka ramena i prsi. Veina bistranaca mislila da mi je sedamnaest godina. Da pobjegnem izgledajui kako odgovara mojojdobi, moete zamisliti kakve bih sve probleme stvorio.

Osim s trenerima u teretani i pazikuom to nam dolazi u kuu svaki drugi dan - i naravnonajmanje mogue to je nuno da se proe u koli - jedva i s kim govorim. Dugo smo otac i ja


6/2446

izbjegavali da se meusobno viamo. ivimo pod istim krovom, ali nai rasporedi su potpunorazliiti. On provodi veinu vremena u radnoj sobi, daleko, a ja inim sve to mogu da gaizbjegnem.

kola u koju idem je privatna osnovna kola, za djecu koja su iz vie klase, ili barembogata. To je ona vrsta kole iz koje, osim ako ba ne zariba, automatski prelazi u srednjukolu unutar istoga kampusa. Svi su uenici uredno odjeveni, imaju krasne ravne zube idosadni su kao sam vrag. Naravno, nemam ni jednog jedinog prijatelja. Sagradio sam zid oko

sebe, nikada nikoga ne putam unutra i trudim se ne izlaziti izvan sebe. Tko bi mogao voljetinekoga tko je takav? Svi me oni dre na oku, izdaleka. Mogli su me mrziti, ili me se akbojati, ali meni je drago to mi nisu dosaivali. Jer sam imao more stvari da se o njimabrinem, ukljuujui da provodim mnogo slobodna vremena gutajui knjige u kolskojknjinici.

Meutim, uvijek sam pozorno sluao to se govorilo u razredu. Upravo kako je savjetovaomladi zvan avka.

injenice i tehnike ili to god te ue u razredu nee biti jako korisno u stvarnomsvijetu, to je sigumo. Priznaj uitelji su uglavnom hrpa glupana. Ali mora zapamtitiovo: ti bjei od kue. Vjerojatno nee vie imati prilike da ide u kolu, pa bilo ti dragoili ne, bolje ti je da upije sve to moe dok ti se prua prilika. Postani kao list bugaice

i sve upijaj u sebe. Poslije moe razmotriti to treba zadrati a to izbaciti.

inio sam to je rekao, kao to gotovo uvijek inim. Mozak mi je kao spuva, usredotoiobih se na svaku rije izreenu u razredu i putao je da potone, razmislio to znai i svepredavao pamenju. Zahvaljujui tomu, jedva da sam trebao uiti izvan razreda, ali samuvijek stizao do samoga vrha na ispitima.

Miii su mi postajali tvrdi kao elik, kao to sam jednako bivao povueniji i utljiviji.Uporno sam pokuavao ne pokazivati osjeaje tako da nitko -ni kolege ni uitelji - nisu imali

pojma o emu razmiljam. Uskoro u upasti u grubi svijet odraslih, i znao sam da u moratibiti ilaviji od svakoga drugoga ako elim opstati.

Moje oi u zrcalu hladne su kao u gutera, izraz lica ukoen i neitljiv. Ne mogu se sjetitikad sam se posljednji put nasmijao ili barem pokazao traak smijeka drugima. ak ni samomsebi.

Ne elim time rei da mogu odravati tu utljivu, osamljeniku fasadu cijelo vrijeme.Katkada se urui zid koji sam podignuo oko sebe. To se ne dogaa vrlo esto, ali katkada, jo

prije nego shvatim to se dogaa, eto me - gol i nezatien i potpuno zbunjen. U takvimprigodama uvijek osjeam da me doziva nekakva slutnja, poput mrana, sveprisutna bazenavode.

Mraan, sveprisutan bazen vode.Vjerojatno sam oduvijek bio u njemu, negdje sakriven. Ali kad doe vrijeme voda

tiho navre, ledei svaku stanicu tvoga tijela. Utapa se u toj okrutnoj poplavi, bori se zadah. Pripija se uz ventilaciju blizu stropa, bori se, ali zrak koji uspijeva udahnuti suh

je i pri ti grlo. Voda i e, hladnoa i toplina -navodno protivni elementi udruuju seda te napadnu.

Svijet je golem prostor, ali prostor koji e tebe primiti - i ne mora biti vrlo velik -nigdje se ne moe nai. Trai glas, ali to nalazi? Tiinu. Obzire se za tiinom, alipogodi to se zbiva.? Sve to opet i opet i opet uje glas je one slutnje. A katkada tajproroanski glas pritisne neki tajni prekida skriven duboko u tvome mozgu.

Tvoje srce je kao velika rijeka poslije dugaka razdoblja kia, napunjena do rubova.Svi stupovi s oznakama to su neko stajali na tlu nestali su, preplavila ih je i odnijela tanavala vode. A kia i dalje bubnja po povrini rijeke. Svaki put kad na vijestima viditakvu poplavu kae sam sebi: To je to. To je moje srce.

Prije nego u pobjei od kue perem ruke i umivam lice, ureujem nokte, istim ui iperem zube. Ne urim se, provjeravam je li mi cijelo tijelo dobro oieno. Biti doista istkatkada je najvanija stvar na svijetu. Pomnjivo promatram svoje lice u zrcalu. Geni koje sam


7/2447

dobio od oca i majke -to ne znai da se imalo sjeam kako je ona izgledala - stvorili su tolice. Mogu se potruditi da ne pokaem nikakav osjeaj, drati oi tako da nita ne otkrivaju,napinjati miie, ali ne mogu bogzna to uiniti sa svojim izgledom. Ne mogu se odvojiti odoevih dugakih, gustih obrva i dubokih brazda izmeu njih. Vjerojatno sam ga mogao ubitida sam htio - sigurno sam dovoljno jak -i mogu izbrisati majku iz sjeanja. Ali nema nainada se izbrie DNK koji su prenijeli na mene. Ako bih htio to odbaciti, morao bih se rijeitisebe.

U tome je sadrana neka slutnja. Mehanizam pokopan u meni.Mehanizam pokopan u tebi.Gasim svjetlo i izlazim iz kupaonice. Teko, vlano mrtvilo lei nad kuom. apat ljudi

koji ne postoje, dah mrtvih. Gledam oko sebe, ukoeno stojim, udiem duboko. Sat pokazujetri popodne, dvije kazaljke su hladne i udaljene. Prave se da su nepristrane, ali ja znam da nisu

na mojoj strani. Blii se vrijeme da se oprostim. Uzimam uprtnjau i zabacujem je prekoramena. Nosio sam je bezbroj puta, ali sad se ini da je mnogo tea.

Shikoku, odluujem. Tamo u poi. Nema nikakva posebna razloga da to bude Shikoku,samo sam prouavajui kartu osjetio da tamo moram krenuti. to vie promatram kartu -zapravo svaki put kad je prouavam -to vie osjeam da me Shikoku privlai. To je daleko na

jug od Tokija, odijeljeno od glavnoga kopna vodom, ima toplu klimu. Nikada ondje nisam

bio, nemam ondje prijatelja ni rodbine, tako ako me netko pone traiti - u to nekakosumnjam - Shikoku e biti posljednje mjesto na koje e pomisliti.

Podiem putnu kartu koju sam rezervirao na alteru i penjem se u noni autobus. To jenajjeftiniji put da se stigne u Takamatsu -jedva malo vie od devet tisua jena. Nitko na menene svraa pozornost, ne pitaju koliko mi je godina, ne zagledaju se u mene. Voza miautomatski ponitava putnu kartu.

Samo je treina mjesta zauzeta. Putnici veinom putuju sami, kao ja, i autobus jeudnovato tih. Duga je vonja do Takamatsua, deset sati prema rasporedu, i stii emo ranoujutro. Ali to meni nije vano. Imam mnogo vremena. Autobus kree s kolodvora u osam, i janaginjem natrag naslon sjedala. im sam se udobno namjestio, moja svijest poinje iezavati

poput baterije kojoj se istroilo punjenje, i ja zaspim.

U neko doba noi poinje padati gusta kia. Budim se svako malo vremena, razmiemplatneni zastor na prozoru i zurim u autocestu koja promie. Kine kapi udaraju o staklo,zamuujui ulina svjetla du ceste to se pruaju u daljinu na jednakim razmacima kao da suzabodena da mjere zemlju. Poneko novo svjetlo zaleti se blizu i zaas izblijedi iza nas.Gledam na sat i vidim da je prola pono. Iskoivi odjedanput naprijed, pojavljuje se moj

petnaesti roendan.- Hej, sretan roendan -veli mladi zvan avka.- Hvala - odgovaram.

Ona slutnja je i dalje uza me, svejedno, kao sjena. Provjeravam da budem siguran da je

zid oko mene jo na mjestu. Zatim navueni zastor i opet zaspim.

Poglavlje 2

Sljedei dokument, pohranjen kao dravna tajna u Ministarstvu obrane SAD,objavljen je godine 1986. po Zakonu o slobodi informiranja. Dokument se sada uva uNacionalnom arhivu u Washingtonu i ondje se moe dobitina uvid.

Istraivanje koje je u njemu zabiljeeno vodio je bojnik James P. Warren od oujkado travnja 1946. Istraivanje na terenu u opini [ime izbaeno], okrug Yamanashi,vodili su potporunik Robert O'Connor i stariji vodnik Harold Katayama. Ispitiva usvim razgovorima bio je potporunik O'Connor. Vodnik Katayama prevodio je s

japanskoga, a vojnik William Cohen pripremao dokumente.

Razgovori su voeni u razdoblju od dvanaest dana u dvorani za primanje vijenicegrada [ime izbaeno] u okrugu Yamanashi. Sljedei svjedoci odgovarali su pojedinano


8/2448

na pitanja potporunika O'Connora: uiteljica u dravnoj koli u gradu [izbaeno],okrugu [izbaeno], lijenik s prebivalitem u istom gradu, dva ophodna slubenikamjesne policijske postaje i estero djece.

Priloene zemljovide dotinoga podruja u omjerima 1:10.000 i 1:2.000 osigurao jeTopografski zavod Ministarstva unutarnjih poslova.

IZVJEE OBAVJETAJNOG ODJELA

AMERIKE VOJSKE (MIS)Datum: 12. svibnja 1946.

Naslov: Izvjee o dogaaju na brijegu Zdjela Rie,1944. Broj dokumenta: PTYX-722-8936745-42ZI3-WWN

Slijedi snimljeni razgovor sa Setsuko Okamochi (26), uiteljicom zaduenom za 4Brazred u dravnoj koli u gradu [izbaeno], okrug [izbaeno]. Materijali vezani uz tajrazgovor dostupni su pod brojem PTYX-722-SQ-II8.

Dojmovi voditelja razgovora, potporunika Roberta O'Connora: Setsuko Okamochije zgodna, sitna ena. Inteligentna i odgovorna, na pitanja je odgovarala tono i iskreno.

Ali izgleda da je jo lagano u oku od dogaaja. Dok je tragala po sje anju katkada jebila veoma napeta, i kada god se to dogaalo poinjala je sporije govoriti.

Mislim da je moralo biti malo poslije deset ujutro kad sam vidjela srebrnastu svjetlost

daleko na nebu. Sjajan blijesak srebra. Tono, to je svakako bila svjetlost koja se odbijala odneega metalnoga. Ta se svjetlost gibala veoma sporo nebom od istoka prema zapadu. Svismo mislili da je to morao biti B-29. Bio je tono iznad nas, pa smo morali gledati ravno uvisda ga vidimo. Nebo je bilo vedro, a svjetlost je bila tako sjajna da smo mogli vidjeti samo to

srebro, predmet kao od duraluminija.

Ali nismo mogli razabrati oblik, jer je bio previsoko. Pretpostavila sam da ni oni ne mogu

vidjeti nas, pa se nismo bojali da e nas napasti ili da e odjednom na nas pljusnuti bombe.

Bacati bombe ovdje u planinama bilo bi ionako besmisleno. Zakljuila sam da je to zrakoplovna putu da negdje bombardira neki veliki grad ili moda na povratku s napada. Tako se nismouplaili kad smo ugledali zrakoplov, i nastavili smo hodati. Razmiljala sam samo kako je tasvjetlost imala u sebi neku udnu ljepotu.

- Prema vojnim izvjeima nikakvi ameriki bombarderi i nikakvi drugizrakoplovi nisu letjeli iznad toga kraja u to vrijeme, to jest, 7. studenoga 1944. oko 10

sati prije podne.

Ali ja sam ga jasno vidjela, a vidjelo ga je i esnaestero djece iz moga razreda. Svi smomislili da je to morao biti B-29. Svi smo viali mnoge formacije B-29, i to su bili jedini

zrakoplovi koji su uope mogli letjeti tako visoko. Bila je mala zrana baza u naem okrugu, ipovremeno sam viala kako lete japanski zrakoplovi, ali svi su oni bili maleni i nisu mogliletjeti visoko kao ono to sam vidjela. Osim toga, duraluminij odbija svjetlo drukije oddrugih vrsta metala, a jedino su zrakoplovi B-29 nainjeni od toga. Ali sam pomislila kako jeto pomalo udno, doista, da jedan zrakoplov leti potpuno sam, ne kao dio formacije.

- Jeste li vi roeni u tome kraju?

Nisam, rodila sam se u Hiroimi. Udala sam se 1941., i tada sam dola ovamo. Mu mi jebio uitelj glazbe u viim razredima jedne osnovne kole u ovom okrugu. Unovaen je 1943. ipoginuo borei se na Luzonu u lipnju 1945. Koliko sam poslije ula, uvao je skladitemunicije u predgrau Manile kad su skladite pogodile amerike granate i raznijele ga, anjega ubile. Nemamo djece.

- Govorei o djeci, za koliko ste njih bili zadueni na tom izletu?


9/2449

Ukupno esnaestero, djeaka i djevojica. Dvoje je bilo bolesno, ali osim njih bio je itavrazred. Osam djeaka i osam djevojica. Petero njih su bila djeca evakuirana iz Tokija.

Krenuli smo iz kole u devet ujutro. Bio je to tipian kolski izlet, tako su svi nosili sasobom uturicu i ruak. Nismo namjeravali nita posebno prouavati; samo smo ili u bregoveda beremo gljive i jestive samonikle biljke. Okolno podruje gdje smo ivjeli bilo je

poljoprivredno, tako nismo odve loe stajali u pogledu hrane -to ne znai da smo imali jelau izobilju. Vaio je strogi sustav racioniranja i veina nas je bila gladna cijelo vrijeme.

Tako smo djecu poticali da trae hranu gdje god je mogu nai. Zemlja je bila u ratu,uostalom, i hrana je bila vanija od uenja. Svi su ili na takvu vrstu kolskih izleta, nakolske satove u prirodi, kako se to zvalo. Kako je naa kola bila okruena bregovima iumama, bilo je mnogo zgodnih mjesta kamo smo obiavali ii. Mislim da smo bili sretni utom smislu. Ljudi u gradovima svi su skapavali. Opskrbni putovi s Tajvana i kontinenta vesu bili prekinuti u to vrijeme, pa su gradska podruja uasno patila zbog nestaice hrane igoriva.

- Spomenuli ste da je petero vaih uenika bilo evakuirano iz Tokija. Jesu li se onidobro slagali s domaom djecom?

Jesu, barem u mojem razredu. Sredine u kojima su te dvije skupine odrasle, naravno, bile

su potpuno razliite -jedni u zabaenoj pokrajini, drugi u srcu Tokija. Govorili su razliito,ak su se razliito odijevali. Veina domae djece bila je iz ratarskih obitelji, dok je veinatokijske djece imala oeve koji su radili za poduzea ili u dravnoj slubi. Tako ne bih moglarei da su se stvarno razumjeli.

Naroito u poetku mogli ste osjetiti nekakvu napetost izmeu tih dviju skupina. Nekaem da su bili nasilni jedni prema drugima, ili da su zapadali u tunjave, jer to nisu. Hourei, jedna skupina kao da nije razumjela to druga skupina misli. Tako su se nastojali dratiza sebe, domaa djeca s drugom domaom djecom, tokijska djeca u svojoj maloj skupini. Alitako je bilo samo prva dva mjeseca. Poslije toga dobro su se slagali. Znate kako je to. Kad se

djeca ponu zajedno igrati i potpuno se unesu u sve to rade, nije im vie stalo do takvih

stvari.- Volio bih da opiete, s najvie pojedinosti to moete, mjesto kamo ste odveli svoj

razred toga dana.

Bio je to brijeg na koji smo esto ili na izletima. Brijeg je bio okrugao, u oblikuprevrnute zdjele. Obino smo ga zvali "Owan jaama"*. Od kole do njega trebalo je malohoda na zapad i uope nije bio strm, tako da se svatko mogao na nj popeti. Djejim korakomtrajalo je oko dva sata dok bismo se popeli na vrh. Usput su traili gljive po umi, zatim smoimali skroman ruak. Djeca su, naravno, uivala ii na te kolske satove u prirodi mnogo vienego ostajati u razredu i uiti.

Blistavi zrakoplov koji smo vidjeli visoko na nebu podsjetio nas je trenutano na rat, alisamo nakratko, i svi smo bili dobro raspoloeni. Nije bilo nikakva oblaka na nebu, nikakvavjetra, i sve je bilo tiho oko nas -mogli smo uti samo kako ptice cvrkuu u umi. Rat se iniokao neto u nekoj dalekoj zemlji to nema nikakve veze s nama. Pjevali smo pjesmi ce doksmo se penjali uz brijeg, katkada oponaali ptice koje smo uli. Izuzevi injenicu da je rat idalje trajao, bilo je to savreno jutro.

- Uli ste u umu uskoro nakon to ste vidjeli taj predmet nalik na zrakoplov,tono?

To je tono. Rekla bih da je prolo manje od pet minuta otkako smo bili uli u umu.Skrenuli smo s glavnoga puta koji je vodio uzbrdo i poli utrtom stazom po umovitoj padini.

Bilo je prilino strmo. Poslije deset minuta pjeaenja stigli smo do neke istine, do irokepovrine ravne kao stol. im smo zali u umu zavladala je potpuna tiina, i zbog zaklonjenasunca bilo je hladno, ali kad smo stupili na tu istinu bilo nam je kao da se nalazimo na

* Zdjela Rie


10/24410

minijaturnom gradskom trgu, s vedrim nebom iznad nas. Moj se razred esto zaustavljao natome mjestu kada smo se uspinjali na Owan yamu. To mjesto nas je smirivalo i svi smo se

nekako osjeali lijepo i udobno.Zastali smo sigurno stigavi na taj "trg", odloili uprtnjae, i zatim su se djeca razila po

umi uskupinama od troje-etvero da trae gljive. Zahtijevala sam da jedni druge nikada negube iz vida. Prije nego to su krenuli, skupila sam ih sve zajedno i provjerila jesu li torazumjeli. Dobro smo poznavali to mjesto, ali uma je uma, uostalom, te ako b i se itko od

njih odvojio i izgubio imali bismo puno muke da ga naemo. Ipak, morate imati na umu da suto mala djeca, i kada jednom ponu traili gljive mogla bi iako zaboravititlo pravilo. Takosam ih stalno drala na oku dok sam i sama traila gljive, neprekidno provjeravajui brojnostanje.

Bilo je prolo desetak minuta otkad smo krenuli u potragu za gljivama kad su se djecapoela ruiti.

Kad sam vidjela prvu skupinu od troje njih svaljenih na zemlji, bila sam sigurna da su jeli

otrovne gljive. Bilo jevrlo otrovnih gljiva u okolici, ak i smrtonosnih. Domaa djeca znajukoje se ne smiju brati, ali neke je vrste teko razlikovati. Zato sam uvijek upozoravala djecuda ne kuaju nijednu gljivu dok se ne vratimo u kolu i zovnemo strunjaka da ih pregleda.Ali ne moete oekivati da vas djeca uvijek sluaju, zar ne?

Otrala sam do onoga mjesta i podigla djecu koja su pala. Tijela su im bila mlitava, poputgume koja je ostavljena na suncu. Bilo je kao da nosite prazne ljuske - snaga je iz njih bila

potpuno iscurila. Ali pravilno su disali. Srce im je normalno kucalo, nitko nije imao

temperaturu. Izgledali su smireno, niim nisu odavali nikakvu bol. Iskljuila sam stvari kaoto su pelinji ubodi ili zmijski ugrizi. Djeca su jednostavno bila u nesvijesti.

Najudnije su bile njihove oi. Tijela su im bila mlitava kao da su u komi, ali oi su bileotvorene kao da u neto gledaju. Trepnuli bi u odreenim razmacima, tako da nije izgledaloda spavaju. I oi su im se vrlo polagano micale s jedne na drugu stranu kao da pretraujudaleki obzor. Barem su njihove oi bile pri svijesti. Ali one zapravo nisu ni u to gledale, ili

barem ni u to vidljivo. Mahnula sam rukom nekoliko puta ispred njihova lica, ali nije biloreakcije.

Podignula sam svako od troje djece redom, i sva su bila tono jednaka. Svako je biloonesvijeteno, oi su im se polagano micale s jedne na drugu stranu. Bila je to najneobinijastvar koju sam ikada vidjela.

- Opiite skupinu koja se prva sruila.

Bila je to skupina djevojica. Tri djevojice koje su bile dobre prijateljice. Zvala sam ihpo imenu i pljuskala ih po obrazu -prilino snano, zapravo -ali nije bilo reakcije. Nita nisuosjeale. Bio je to udan osjeaj, kao da se dodiruje praznina.

Prva mi je misao bila poslati nekoga da otri do kole po pomo. Nikako nisam moglasama odnijeti dolje tri onesvijetena djeteta. Tako sam se poela osvrtati za najbrim trkaem

u razredu, za jednim djeakom. Ali kad sam se uspravila i pogledala naokolo vidjela sam dasu se sva djeca sruila. Svih esnaestero njih popadalo po zemlji i izgubilo svijest. Jedina samja jo bila pri svijesti i stajala. Bilo je to kao... nekakvo bojno polje.

- Jeste li primijetili ita neobino na licu mjesta? Nekakav udan miris ili zvuk - ilisvjetlost?

[Razmilja o tome neko vrijeme.] Ne, kako sam ve rekla, bilo je vrlo tiho i mirno.Nikakvih udnih zvukova ni svjetlosti ni mirisa. Jedina neobina stvar bilo je to to se svakiuenik iz moga razreda sruio i leao ondje bez svijesti. Osjeala sam se uasno sama, kao dasam posljednja iva osoba na zemlji. Ne mogu opisati taj osjeaj posvemanje osamljenosti.Samo sam se eljela rasplinuti u zrak i ne misliti ni o emu.

To nisam mogla uiniti, naravno, imala sam dunosti kao uiteljica. Pribrala sam se ipojurila niz padinu brzo koliko me noge nose, da zatraim pomo u koli.


11/24411

Poglavlje 3

Ve je gotovo zora kad sam se probudio. Razmiem zastor da bacim pogled. Valjda jeupravo prestala kia, jer je sve jo mokro i puno kapi. Oblaci na istoku otro se ocrtavaju nanebu, svaki je uokviren svjedom. Nebo izgleda zloslutno na trenutak, priziva ono to slijedi.Sve ovisi o kutu gledanja.

Autobus klizi autocestom ustaljenom brzinom, uje se zujanje guma, nikada nimaloglasnije ni tie. Ista je stvar s motorom -jednolian zvuk poput stupe to glatko melje vrijemei svijest ljudi u autobusu. Svi su drugi putnici potpuno potonuli natrag u sjedala, usnuli,

zastori su im navueni do kraja. Budni smo samo voza i ja. Vozimo se, uspjeno i dosadno,prema odreditu.

Osjetivi e, vadim bocu mineralne vode iz depa na uprtnjai i pijem malo mlake vode.Iz istoga depa izvlaim kutiju krekera i pojedem ih nekoliko, uivajui u poznatom suhomokusu. Na mojem je satu 4,32. Provjeravam datum i dan u tjednu, tek toliko da budem

siguran. Prolo je trinaest sati otkad sam napustio dom. Vrijeme nije skoilo naprijed vienego to je trebalo niti je neoekivano poteklo unatrag. Jo je moj roendan, prvi dan moga

potpuno nova ivota. Sklapam oi, opet ih otvaram, opet provjeravam vrijeme i datum na

satu. Zatim palim svjetlo za itanje, vadim depnu knjigu i poinjem itati.

Malo poslije pet, bez upozorenja, autobus izlazi s autoceste i zaustavlja se u kutu

usputnog odmorita. Otvaraju se prednja vrata autobusa uzpitanje zraka, unutra zatreperesvjetla, a voza kratko najavljuje: "Dobro jutro svima. Nadam se da ste se dobro odmorili.Drimo se voznog reda i trebali bismo stii do nae posljednje postaje Takamatsu otprilike za

jedan sat. Ali ovdje emo se zaustaviti dvadesetak minuta. Krenut emo u pet i trideset, stogavas molim da se do tada ponovno ukrcate."

Najava budi veinu putnika, oni se tiho pridiu i zijevaju dok posrui izlaze iz autobusa.Ovdje se ljudi ureduju prije nego to e stii u Takamatsu. I ja silazim, udahnem duboko dva-

tri puta i napravim nekoliko jednostavnih vjebi istazanja na svjeem jutarnjem zraku.Odlazim u muki zahod i pljusnem malo vode po licu. udim se gdje smo to dovraga. Izlazimi gledam naokolo. Nita osobito, tek tipini prizori koje nalazi kraj autoceste. Modaja samoumiljam stvari, ali oblici brda i boje stabala izgledaju razliito od onih u Tokiju.

Nalazim se u kafeteriji i pijuckam besplatnu alicu vrua aja kada mi prie mladadjevojka i svali se na plastinu sjedalicu pokraj mene. U desnoj ruci ima papirnatu alicu svruom kavom iz automata, iz nje se die para, a u lijevoj ruci dri malu kutiju sa sendviima-jo jedna ponuda iz automata za sladokusce, sudei po izgledu.

Nekako smijeno izgleda. Na licu joj je poremeena ravnotea - iroko elo, prastnos,pjegavi obrazi, iljaste ui. Ugrubo sklepana vrsta lica koje ne moe zanemariti. Ipak, cijelisklop nije tako lo. Koliko znam moda nije tako ushiena svojim izgledom, ali ini se da je

zadovoljna s tim kakva je, a to je vana stvar. Ima kod nje neega djetinjasta to djelujeumirujue, barem na mene. Vrlo je visoka, ima lijepe grudi za tako vitko tijelo i dobre noge.Njezine tanke metalne naunice blistaju kao duraluminij. Kosa joj je do ramena, obojena

tamnosmee, gotovo crvenkasto, i nosi dolevitu na iroke pruge, dugih rukava, uz vrat. Malakona uprtnjaa visi s jednog ramena, a lagan demper joj je svezan oko vrata. Blijedoutakratka suknja dopunjava njezinu odjeu, bez arapa. Oito se umila, jer se nekoliko uperakakose, poput tankoga korijenja neke biljke, prilijepilo za iroko elo. Prilino je udno, ali time rasputeni uperci privlae k njoj.

- Bio si u autobusu, je li tako? - upita me, glas joj je malo promukao.

- Da, tako je.

Ona se mrti dok pije gutljaj kave. - Koliko ti je godina.?

- Sedamnaest -slaem.- Onda si u srednjoj koli.Kimnem potvrdno.

- Kamo si krenuo.?


12/24412

- Takamatsu.

- I ja - veli ona. -Ide u posjet, ili ondje ivi?- U posjet - odgovorim.

- I ja. Imam prijatelja ondje. Jednu prijateljicu. A ti.?

- Roake.Ah tako, kae njezino klimanje glavom. Nema vie pitanja. -Imam mlaega brata tvojih

godina -iznenada mi kae, kao da se toga upravo sjetila. - Dogodile se neke stvari, nismo se

dugo vidjeli... Zna to?Jako slii na onoga momka. li ti to itko dosad rekao?- Na kojegamomka?- Zna, momka koji pjeva u onom sastavu! im sam te vidjela u autobusu pomislila sam

kako slii na njega, ali nikako da izaem na kraj s njegovim imenom. Mora da sam iskopalarupu u mozgu pokuavajui se sjetiti. Dogaa se ponekad, je li tako? Na vrhu ti je jezika, ali

jednostavno se ne moe domisliti. Je li ti to itko dosad rekao -to da ih podsjea na nekoga?Odmahujem glavom. Nitko mi to nikada nije rekao. Ona stalno zuri u mene, oi su joj

pozorno suene. -Na koju to osobu misli? - upitam.- Na momka s televizije.

- Na momka koji je na televiziji?

- Tako je -veli ona, uzme sendvi sa unkom, nevoljko zagrize i zalogaj spere gutljajem

kave. - Na momka koji pjeva u nekom sastavu. K vragu, ne mogu se sjetiti ni imena togasastava. Onaj visoki momak to govori kansajskim narjejem. Nema pojma na koga mislim?

- Oprosti, ne gledam televiziju.

Djevojka se namrti i strogo me pogleda. -Uope ne gleda?utke odmahnem glavom. ekaj malo - trebam li ovdje kimnuti ili odmahnuti glavom?

Odluim se kimnuti.- Nisi ba govorljiv, ha? Kao da ti je stil svaki put po jedan redak. Jesi li uvijek tako

utljiv?Zacrvenim se. Prije svega nekako sam miran tip, ali djelomice je razlog zato ne elim

mnogo govoriti to to mi se jo nije potpuno promijenio glas. Najee mi je glas dubok, aliiznenada se okrene protiv mene i pone kretati. Zato nastojim da sve to kaem bude kratko iblago.

- Ukratko - nastavlja ona - hou rei da jako slii na onoga pjevaa to govorikansajskim narjejem. To ne znai da se kod tebe primjeuje kansajsko ili bilo kakvo narjeje.To je ba -ne znam, ima neega kod tebe to jako slii na njega. On izgleda kao stvarnokrasan momak, to je sve.

Njezin osmijeh silazi s pozornice na trenutak, zatim se opet pojavljuje, sve dok se ja

bavim svojim zarumenjenim licem. -Jo vie bi sliio na njega da promijeni frizuru - veliona. -Pusti je da malo naraste, poslui se nekim gelom da se malo podigne. Voljela bih to

pokuati. Sigurno bi onako dobro izgledao. Zapravo, ja sam frizerka.Ja gucnem malo aja. U kafeteriji je grobna tiina. Nikakve uobiajene glazbe u pozadini,

nitko drugi ne govori osim nas.

- Moda ne voli govoriti? -veli ona, oslanjajui glavu na ruku i gledajui me ozbiljno.Odmahujem glavom. - Ne, nije to.

- Misli da je muno razgovarati s ljudima?Ponovno odmahnem glavom.

Ona uzme drugi sendvi, s demom od jagoda umjesto unke, zatim se namrti i pogledame s nevjericom. -Bi li ovo pojeo umjesto mene? Mrzim sendvie s demom od jagoda vienego ita. Jo od djetinjstva.

Uzmem ga od nje. Sendvii s demom od jagoda nisu ba tono na vrhu moga popisa oddeset vrsta, ali ne kaem ni rijei i ponem jesti.

S druge strane stola ona me promatra dok ne pojedem posljednju mrvicu. - Bi li mi mogao

uiniti jednu uslugu? - veli.- Uslugu?Mogu li sjediti kraj tebe dok ne stignemo u Takamatsu? Jednostavno ne mogu se opustiti

kad sjedim sama. Uvijek osjeam kao da e se neka udna osoba uvaliti kraj mene, pa onda ne


13/24413

mogu zaspati. Kad sam kupovala kartu rekli su mi da su sva sjedala za jednu osobu, ali kad

sam ula vidjela sam da su sva dvostruka. Samo elim malo odrijemati prije nego stignemo, ati izgleda kao dobar momak. To ti smeta?

- Nema problema.

- Hvala - veli ona. -Na putu drug... kao to kae poslovica.Ja kimnem. Kimati, kimati, kimati - reklo bi se da sam samo to sposoban. Ali to bih

trebao rei?

- Kako zavrava?- Kako zavrava to?- Poslije drug, kako ide? Ne mogu se sjetiti.Nikada mi nije jako dobro iao japanski.- U ivotu plaidrug -kaem ja.- Na putu drug, u ivotu plaidrug - ponovi ona, da utvrdi gradivo. Da je imala papir i

olovku, ne bi me iznenadilo kad bi to zapisala. - A to to zapravo znai? Jednostavnimrijeima.

Malo razmislim. Treba mi vremena da priberem misli, ali ona strpljivo eka.- Mislim da to znai - kaem - da su sluajni susreti ono to nas tjera naprijed.

Jednostavnim rijeima.Ona o tome mozga neko vrijeme, zatim polako spaja ruke na stolu i tu ih lagano odmara. -

Mislim da u tome ima pravo, da nas sluajni susreti tjeraju naprijed.Bacim pogled na sat. Ve je pet i trideset. -Moda je bolje da se vratimo.- Da, slaem se. Idemo -veli ona, ali se ne mie da bi ustala.- Usput reeno, gdje smo? - upitam.- Pojma nemam -kae ona. Istegne vrat i oima preleti po prostoriji. Naunice joj se

zanjiu kao dva osjetljiva zrela ploda spremna da otpadnu. -Po vremenu nagaam da smoblizu Kurashikija, ali nije vano. Odmorite na autocesti je samo mjesto kroz koje proe. Dabi odavde stigao onamo. - Dri podignut desni kaiprst i lijevi kaiprst na razmaku odtridesetak centimetara.

- Zar je vano kako se zove? - nastavlja. - Ima svoj zahod i svoju hranu. Svojefluorescentno svjetlo i svoje plastine stolice. Usranu kavu. Sendvie s demom od jagoda.Sve je besmisleno, ako pretpostavimo da u tome trai neki smisao. Dolazimo odnekud,

putujemo nekamo drugdje. To je sve to treba znati, je Ii tako?Potvrdno kimam. I kimam. I kimam.

Kad smo se vratili u autobus ostali putnici su se ve ukrcali, samo mi zadravamo cijelustvar. Voza je mlad ovjek s onim napetim licem to me podsjea na nekakva stroga straara.Svrne pogled na nas dvoje s predbacivanjem ali nita ne kae, a djevojka ga strijelja nevinimsmijekom koji kae; Oprostite, kasnimo. On prui ruku da pritisne polugu i vrata se zatvoresa itanjem. Djevojka dovue malen kofer i sjedne kraj mene - nevrijedan kofer koji jemorala pokupiti na nekoj rasprodaji -a ja ga uzmem od nje i stavim ga u mreu iznad glave.

Prilino je teak za svoju veliinu. Ona mi zahvali, zatim nagne sjedalo ipotone u san. Kao dajedva eka da krene, autobus poinje kliziti im se smjestimo. Vadim depnu knjigu inastavljam gdje sam prekinuo.

Djevojka uskoro tvrdo zaspi, i kako se autobus zaljulja na svakoj okuci njezina se glava

naslanja na moje rame da bi sena njemu napokon smirila. Zatvorena su joj usta, die tiho kroznos, dah dodiruje moje rame u pravilnim razmacima. Pogledam nie i nazrem naramenicunjezina grudnjaka kroz dolevitu, tanku, svijetlosmeu vrpcu. Meke grudi ispod nje.Ruiaste bradavice tvrde pod mojim prstima. To ne znai da sve to pokuavam zamisliti, aline mogu si pomoi. I - nikakvo iznenaenje -meni se jako digne. Tako kruto da se udimkako ijedan dio tijela moe uope postati tako tvrd kao kamen.

Tek tada me presijee misao. Moda je -tek moda - ta djevojka moja sestra. Otprilike je

tih godina. Njezin izgled nije nimalo slian curici na fotografiji, ali ne moe uvijek s timraunati. Ovisno o tome kako su snimljeni, ljudi katkada izgledaju sasvim drukije. Rekla jeda ima brata mojih godina kojega nije vjekovima vidjela. Zar taj brat ne bih mogao biti ja -

barem u teoriji?


14/24414

Zurim u njezine grudi. Dok die, okrugli vrci pomiu se gore -dolje kao valovi,podsjeaju me nekako na kiu koja blago pada na morsku puinu. Ja sam osamljen putnik tostoji na palubi, a ona je more. Nebo je siv pokriva to se stapa sa sivim morem daleko naobzoru. Teko je rei razliku izmeu mora i neba. Izmeu putnika i mora. Izmeu stvarnosti itvorevina srca.

Djevojka nosi dva prstena na prstima, nijedan od njih nije vjenani ni zaruniki prsten,tek jeftine stvari kakve nalazite u malim buticima gdje kupuju mladi ljudi. Prsti su joj dugaki

i vitki ali izgledaju jaki, nokti su kratki i uredno premazani ruiastim lakom. Ruke joj selagano oslanjaju na koljena koja se istiu ispod kratke suknje. elim dodirnuti te ruke, ali tone inim, naravno. Dok spava, izgleda kao maleno dijete. Jedno iljasto uho viri iz uperakakose kao mala gljiva, izgleda neobino krhko.

Zatvaram knjigu i neko vrijeme promatram okolinu koja promie. Ali vrlo brzo, prijenego to sam toga svjestan, i sam potonem u san.

Poglavlje 4

IZVJEE OBAVJETAJNOG ODJELA

AMERIKE VOJSKE (MIS)Datum: iz. svibnja 1946.

Naslov: Izvjee o dogaaju na brijegu Zdjela Rie,1944. Broj dokumenta: PTYX-722-8936745-422I6-WWN

Slijedi snimljeni razgovor s lijenikom Juichijem Nakazawom (53), koji je vodiokliniku interne medicine u gradu [izbaeno], okrug [izbaeno], u vrijeme dogaaja.Materijali vezani uz taj razgovor dostupni su pod brojem PTYX-722-SQ-II8.

Dojmovi voditelja razgovora, potporunika Roberta O'Connora: Dr. Nakazawa je

tako jakih kostiju i tamne koe da vie izgleda kao predradnik na farmi nego kaolijenik. Smirena je ponaanja ali veoma ustar i toan, i kae sve to ima na umu.Pogled njegovih oiju iza naoala vrlo je otar i budan, pamenje mu je naizgledvjerodostojno.

To je tono -7. studenoga 1944. u 11 sati primio sam telefonski poziv od pomonikaravnatelja mjesne osnovne kole. Bio sam kolski lijenik, ili neto slino, pa su se najprijemeni javili.

Pomonik ravnatelja bio je strano uznemiren. Rekao mi je da je cijeli jedan razredizgubio svijest dok su na izletu u brdima brali gljive. Po njegovim rijeima bili su potpunoonesvijeteni. Samo je zaduena uiteljica ostala pri svijesti, i ona je upravo tada dotrala ukolu po pomo. Bio je toliko zbunjen da nisam mogao shvatiti cijelu situaciju, premda je

jedna injenica jasno i glasno izala na vidjelo: esnaestero djece sruilo se u umi.Djeca su brala gljive, pa je tako moja prva misao bila da su jeli otrovne gljive i ostali

paralizirani. Ako je to bio sluaj, teko e se rijeiti. Razliite vrste gljiva imaju razliiterazine otrovnosti, pa postupci variraju. Najvie to bismo mogli uiniti u tome asu bilo biispumpavanje eludca. Meutim, u sluaju visokih stupnjeva otrovanosti otrov je mogao brzoui u krvotok i mi bismo zakasnili. U okolici nekoliko ljudi na godinu umre od otrovnihgljiva.

Strpao sam u torbu neke lijekove za hitne sluajeve i odjaio na biciklu do kole najbreto sam mogao. Policija je bila obavijetena i dva su policajca ve bila ondje. Znali smo da

moramo prevesti onesvijetenu djecu u grad pa e nam trebati sva pomo koju moemodobiti. Ali veina mlaih mukaraca bila je u ratu, pa smo krenuli najbolje to smo mogli - ja,pomonik ravnatelja i ravnatelj, te kolski podvornik. I naravno razrednica koja je bila s


15/24415

djecom. Pograbili smo sve bicikle koje smo mogli nai, ali nije ih bilo dovoljno, te su se nekiod nas vozili udvoje.

- U koje ste vrijeme stigli na lice mjesta?

Bilo je 11,45. Sjeam se jer sam pogledao na sat kad smo doli tamo. Vozili smo se nabicklima do podnoja brijega, dokle god smo mogli ii, zatim smo se ostatak popeli pjeice.

Dok smo stigli tamo neka su se djeca djelomice bila osvijestila. Troje-etvero njih, koliko

se sjeam. Ali nisu bili potpuno svjesni - nekako im se svima vrtjelo u glavi. Ostala su djecajo leala na tlu. Nakon nekog vremena i neki drugi su poinjali dolaziti k sebi, tijela su im sevalovito micala kao da su veliki crvi. Bio je to veoma udan prizor. Djeca su se sruila naneobinom, ravnom, otvorenom prostoru u umi gdje se inilo da su sva stabla bila urednouklonjena, pod jesenskim suncem koje je jasno sjalo. I tu ste imali, na tome mjestu ili na

njegovim rubovima, esnaestero pukokolske djece rasute niice po zemlji - neka su sepoinjala micati, neka potpuno mirna. Cijela stvar me podsjetila na nekakvu nastranuavangardnu dramu.

Na trenutak sam zaboravio da se od mene oekuje da pomognem djeci, samo sam ondjestajao ukoen, zurei u onaj prizor. Ne samo ja - svi iz spasilake skupine reagirali su

jednako, paralizirani neko vrijeme pred onim to su vidjeli. Ovo moe izgledati kao udannain izraavanja, moda, ali bilo je kao da se dogodila neka pogrjeka koja nam je omoguilada vidimo ono to ljudi nikada ne bi smjeli vidjeti. Bilo je ratno vrijeme, ja sam stalno biomentalno spreman, kao lijenik, nositi se sa svime to se desi, u sklopu daleke mogunosti da

bi se neto grozno moglo dogoditi u tome zabaenom kraju. Spreman kao japanski graaninda mirno ispunim svoju dunost ako iskrsne potreba. Ali kad sam vidio onaj prizor u umidoslovce sam se sledio.

Ubrzo sam se izvukao iz toga stanja i podignuo jedno dijete, neku djevojicu. U tijelu jojnije bilo nimalo snage, cijelo je bilo mlitavo kao krpena lutka. Disanje joj je bilo stabilno ali

jo je bila onesvijetena. Meutim, oi su joj bile otvorene, pratile su neto tamo-amo. Izvadiosam depnu lampu iz torbe i osvijetlio joj zjenice. Uope nisu reagirale. Oi su joj

funkcionirale, neto su gledale, ali nisu odgovarale na podraaj svjetla. Podignuo samnekoliko druge djece i pregledao ih -bila su potpuno jednaka, nisu reagirala. To mi se iniloveoma udnim.

Zatim sam im mjerio puls i temperaturu. Puls je bio izmeu 50 i 55, a temperatura im jesvima bila malo ispod 36 stupnjeva. Negdje oko 35,5 ili tako nekako, koliko se sjeam. To jetono, u djece te dobi broj otkucaja je prilino ispod normale, a tjelesna temperatura jedanstupanj ispod prosjeka. Omirisao sam im dah, ali nije bilo niega neobina. Ista stvar snjihovim grlom i jezikom.

Odmah sam utvrdio da to nisu simptomi trovanja hranom. Nitko nije povraao niti imaoproljev, i inilo se da nitko od njih ne osjea bolove. Da su djeca pojela neto loe mogli steoekivati - kad je ve prolo toliko vremena - pojavu barem jednoga od tih simptoma. S

olakanjem sam odahnuo to nije bilo posrijedi trovanje hranom. Ali tada sam se zbunio, jernisam imao pojma to im se dogodilo.Simptomi su bili slini sunanici. Ljeti se djeca od nje esto srue. Kao da je zarazna -

im se jedno od njih srui, svi mu prijatelji uine isto to, jedno za drugim. Ali bio je mjesecstudeni, u hladnoj umi, nita manje. Jedna je stvar da jedno ili dvoje dobije sunanicu, ali daod nje popada esnaestero djece u isto vrijeme nije dolazilo u obzir.

Sljedea mi je misao bila neka vrsta otrovnog plina ili nervnog plina, bilo prirodnoga iliumjetnoga. Ali kako se zaboga mogao pojaviti plin usred ume u takvu zabaenom dijeluzemlje? To nisam mogao shvatiti. Ali otrovan plin je mogao logino objasniti ono to samvidio toga dana. Svi su ga udahnuli, izgubili svijest i sruili se na mjestu. Razrednica se nijesruila jer koncentracija plina nije bila dovoljno jaka da djeluje na odraslu osobu.

Ali kad sam poeo pregledavati djecu, bio sam potpuno bespomoan. Ja sam jednostavnoprovincijski lijenik i nisam nikakav strunjak za otrovne plinove, tako da sam se zatekaoizvan svog podruja. Nalazili smo se u tome zabaenom gradu i nisam mogao nazvatispecijalista. Vrlo postupno, dodue, nekoj djeci je bivalo bolje, pa sam pomislio kako e se s


16/24416

vremenom svima vratiti svijest. Znam da je to pretjerano optimistino gledite, ali u onovrijeme nisam mogao smisliti nita drugo to bih uinio. Tako sam predloio da ih samo

pustimo da ondje mirno lee neko vrijeme i vidimo kako e se stvar razvijati.- Je li bilo ita neobino u zraku?

I mene je to zanimalo, pa sam nekoliko puta duboko udahnuo da vidim mogu li otkriti

ikakav neobian vonj. Ali bio je to samo obian miris ume u brdima. Otar miris koji se iriiz stabala. Takoer, nita neobino to se tie biljaka i cvijea ondje naokolo. Nita nije bilopromijenilo oblik ili izgubilo boju.

Pregledao sam jednu po jednu gljivu to su ih djeca nabrala. Nije ih bilo mnogo, to me jenavelo na zakljuak da su se sruila nedugo nakon to su ih poela brati. Sve su to bile tipine

jestive gljive. Bio sam tu lijenik ve neko vrijeme i dobro sam upoznao razliite vrste.Naravno, da budem sasvim siguran,sve sam ih skupio i ponio sa sobom i dao strunjaku da ihispita. Ali koliko sam mogao vidjeti, sve su bile obine jestive gljive.

- Rekli ste da su se oi onesvijetene djece micale tamo-amo, ali niste primijetilinikakve druge neobine simptome ili reakcije? Na primjer, veliinu njihovih zjenica,boju bjeloonica, uestalost treptanja?

Ne. Osim micanja njihovih oiju tamo-amo poput reflektora, nije bilo niega neobina.Sve druge funkcije bile su potpuno normalne. Djeca su u neto gledala. Da bih to bo ljenaglasio, djeca nisu gledala u neto to smo mimogli vidjeti, nego u neto tonismo moglividjeti. Bilo je to vie kao da neto promatraju, prije nego da u to samo gledaju. Bila su bezikakva izraaja, ali openito su izgledala mirno, nisu bila uplaena niti su osjeala bol. To jetakoer bio jedan od razloga zato sam odluio da ih samo pustimo da ondje lee i vidimokako e se stvar razvijati. Kad nisu osjeala nikakvu bol, odluio sam da onda samo ostanutako neko vrijeme.

- Je li itko spomenuomogunost da su djeca otrovana plinom?

Da, neki su spomenuli. Ali kao ni ja nisu mogli objasniti kako je to mogue. Hou rei,nikada nitko nije uo da je netko poao na put u umu i bio otrovan plinom. Onda je netkoondje rekao - pomonik ravnatelja, ini mi se da je on bio - da su plin mogli bacitiAmerikanci. Morali su baciti bombu s otrovnim plinom, rekao je. Razrednica se sjetila da su

na nebu vidjeli kako im neto nalik na B-29 leti tono iznad glave, as prije nego to sukrenuli uzbrdo. To je to! - svi su rekli. - Amerikanci su napravili neku novu bombu s

otrovnim plinom. Glasine o tome kako Amerikanci prave novu vrstu bombe stigle su ak donaih uiju u umama. Ali zato bi Amerikanci bacili svoje najnovije oruje na takvozabaeno mjesto? To nismo znali objasniti. Ali pogrjeke su dio ivota, i rekao bih da nekestvari ne moramo razumjeti.

- Poslije toga, dakle, djeca su se postupno sama oporavila?

Da. Ne mogu vam rei koliko mi je odlaknulo. Isprva su se poela vrpoljiti, onda sunesigurno sjela, vraajui se postupno k svijesti.

Nijedno se pritom nije potuilo ni na kakvu bol. Sve je to bilo vrlo tiho, kao da se bude izduboka sna. I im im se vratila svijest ona su gibanja opet postala normalna. Pokazivala sunormalnu reakciju na svjetlo kadsam im lampom zasvijetlio u oi. Ipak im je trebalo netovremena da ponu govoriti - kao svima kad se tek probude.

Upitali smo svako dijete to se dogodilo, ali oni su izgledali zabezeknuti, kao da ihispitujemo o neemu ega se ne sjeaju da se zbilo, ili su uz brijeg, poeli brati gljive - tolikosu se sjeali. Sve poslije toga bila je potpuna praznina. Nisu imali osjeaj da je ikakvo vrijeme

proteklo izmeu onda i sada. Poinju brati gljive, onda pada zastor, i evo ih gdje lee na tlu,okrueni svim tim odraslim osobama. Djeca nisu mogla shvatiti zato smo svi uznemireni,zato u njih buljimo s tim zabrinutim izrazima lica. inilo se da ih vie plaimo mi nego itadrugo.


17/24417

Na alost, bilo je jedno dijete, jedan djeak, kojemu se nije vratila svijest. Jedno od djecekoja su evakuirana iz Tokija. Satoru Nakata, mislim da se tako zvao. Malen, blijed djeai.On je jedini ostao onesvijeten. Samo je leao na zemlji, oi su mu se micale tamo-amo.Morali smo ga nositi niz brijeg. Druga su djeca hodala natrag kao da se nita nije dogodilo.

- Osim toga djeaka, Nakate, nijedno drugo dijete nije pokazivalo nikakvihsimptoma poslije toga?

to se tie izvanjskih znakova, ne, nisu pokazivali nikakvih simptoma. Nitko se nije tuiona bol ili nelagodu. im smo se vratili u kolu odveo sam djecu u posebnu sobu i jedno po

jedno pregledao -izmjerio temperaturu, posluao srce stetoskopom, provjerio vid. Uinio samsve to sam u to vrijeme mogao. Zadavao sam im jednostavne aritmetike zadatke, traio dastoje na jednoj nozi zatvorenih oiju, takve stvari. Tjelesno su bili u redu. Nisu izgledaliumorno i imali su zdrav apetit. Propustili su ruak i svi su rekli da su gladni. Dali smo imriine okruglice, oni su ih pohlepno pojeli.

Nakon nekoliko dana svratio sam se u koluda provjerim kako su djeca. Pozvao sam ihnekoliko u posebnu sobu i ispitivao ih. Ali opet je sve izgledalo u redu. Nisu ostali nikakvi

tragovi njihova udnog iskustva, tjelesni ni duevni. Nisu se mogli sjetiti ni da se to dogodilo.ivot im se sasvim vratio u normalno stanje, onaj dogaaj nije na nj utjecao. Imali su nastavu

kao i obino, pjevali pjesme, igrali se vani za vrijeme odmora, sve to normalna djeca ine.No s njihovom razrednicom bila je druga pria: ona je i dalje bila kao u oku.Ali onaj djeak, Nakata, nije se osvijestio, pa je sljedeega dana prevezen u Kofu, u

sveuilinu bolnicu. Poslije toga prebaen je u neku vojnu bolnicu, i nikada se vie nije vratiou na grad. Nikada nisam uo to je s njim bilo.

Taj dogaaj nikada nije izaao u novinama. Nasluujem da su vlasti smatrale kako bisamo izazvao nemir, pa su zabranili da se spominje. Morate imati na umu da su tijekom rata

vojne vlasti pokuavale uguiti sve to su smatrale neutemeljenim glasinama. Rat senepovoljno razvijao, vojska se povlaila na junoj fronti, samoubilaki napadi jedan zadrugim, zrani udari na gradove stalno sve gori. Vojska se osobito bojala svakog proturatnogili mirotvornog osjeaja koji bi niknuo u stanovnitvu. Nekoliko dana poslije tog dogaaja

pozvala nas jepolicija i upozorila da nipoto ne govorimo o onome to smo vidjeli.Cijela stvar je bila udan, neugodan doivljaj. Sve do dananjeg dana nalik je na nekakvumoru koja me pritie.

Poglavlje 5

Spavam dok na autobus juri golemim novim mostom preko Unutarnjeg mora. Taj mostsam vidio samo na kartama i radovao sam se to u ga vidjeti u stvarnosti. Netko me laganolupka po ramenu i budi.

- Hej, tu smo - veli ona djevojka.

Proteem se, nadlanicom trljam oi i gledam kroz prozor. Pa da, autobus upravo skreevaljda na trg ispred nekoga kolodvora. Svjee jutarnje svjetlo obasjava prizor. To svjetlogotovo zasljepljuje, ali nekako je blago, razliito od onoga na koje sam naviknuo u Tokiju.Bacim pogled na sat - 6,32.

- Uh, kakvo dugako putovanje - kae ona umorno. - Mislila sam da e mi kriapuknuti. I vrat me ubija. Neu vie ni priviriti u cjelononi autobus. Odsada letimzrakoplovom, ma koliko bilo skuplje. Turbulencije, otmice -ba me briga. Idem avionom.

Sputam njezin kofer i svoju uprtnjau iz mree nad glavom. - Kako ti je ime? - upitam.- Moje ime?

- Da.

- Sakura - veli ona. - A tvoje?- Kafka Tamura - odgovorim.

- Kafka Tamura - zamisli se ona. -udno ime. Ali se lako pamti.Kimnem potvrdno. Moda je teko postati drukija osoba, ali uzeti drukije ime ne stvara


18/24418

nikakvih problema.

Ona izlazi iz autobusa, sputa kofer na zemlju i sjeda na njega, zatim izvlai biljenicu izdepa male uprtnjae, neto rka, istrgne list i prui ga meni. Broj telefona, kako se ini.

- Broj moga mobitela -kae s iskrivljenim izrazom lica. -Ostajem u prijateljiinu stanuneko vrijeme, ako nekad poeli koga vidjeti, zovni me. Moemo izai na ruak ili tako neto.Javi se ponekad, u redu? I sluajni susreti su... kako ono ide ostatak?

- Posljedica karme.

- Tono, tono - veli ona. -Ali to to znai?- Da su stvari u naem ivotu sudbinski odreene po naim prijanjim ivotima. Da ni unajmanjim dogaajima nema nikakve sluajnosti.

Ona i dalje sjedi na utom koferu, dri biljenicu i o tome malo razmilja. - Hmm... to jenekakva filozofija, zar ne. Nije to lo nain razmiljanja o ivotu. Nekakva reinkarnacija,neto kao new age. Ali, Kafka, zapamti ovo, u redu? Ja ne dajem broj svoga mobitela bilokome. Zna to hou rei?

Kaem joj da to cijenim. Presavijam onaj list papira i stavljam ga u dep vjetrovke.Razmislivi malo bolje, prebacujem ga u novanik.

- Onda, koliko e dugo biti u Takamatsuu? - pita Sakura.- Ne znam jo - velim. - Ovisi o tome kako stvari krenu.

Ona me pozorno gleda, glava joj je lagano nagnuta na jednu stranu. U redu, svejedno,moda misli. Sjeda u taksi, malo mi mahne, i odlazi.

Opet sam potpuno sam. Sakura, pomiljam - to nije ime moje sestre. Ali imena se vrlolako mijenjaju. Osobito kada pokuava pobjei od nekoga.

Imam rezervaciju u jednom poslovnom hotelu u Takamatsuu. U putnikoj agenciji zamlade u Tokiju rekli su mi za to mjesto i preko njih sam dobio sobu s popustom. Ali to je

samo za prva tri dana, onda se vraa na normalnu cijenu.Kad bih doista htio tedjeti novac, mogao bih se jednostavno optuiti na klupi ispred

kolodvora, ili bih mogao spavati u vrei za spavanje u nekom parku, jer jo je toplo. Ali ondae doi policajci i ispitivati me - a to moram izbjegavati po svaku cijenu. Zbog toga samrezervirao hotel, barem za tri dana. Poslije toga neto u smisliti.

Na kolodvoru upadam u prvi mali restoran koji mi zapne za oko i najedem se do sitaudona. Rodio sam se i odrastao u Tokiju, nisam pojeo mnogo udona u ivotu. Ali sada sam urestoranu Udon Central, na Shikokuu, suoen s okruglicama kakve nikada nisam vidio. Svjeesu i lako se vau, a juha sjajno mirie, zbilja je miomirisna. I govori kako je jeftina. Sve jetako ukusno da naruujem jo jednu porciju, i prvi put sam nakon tko zna koliko vremenasretno sit. Poslije toga svalim se na klupu na trgu do kolodvora i zurim u sunano nebo.Slobodan sam, podsjeam se. Poput oblaka to plove nebom, preputen sam sebi, posvemaslobodan.

Odluim ubiti vrijeme do veeri u nekoj knjinici. Od malih nogu volio sam provoditi

vrijeme u itaonicama, pa sam tako stigao u Takamatsu oboruan informacijama o svimknjinicama u gradu i okolici. Razmislite malo o tome - djeak koji ne eli ii kui nemamnogo mjesta kamo moe ii. Kafii i kina su zabranjeni. Ostaju samo knjinice, a one susavrene -ne plaa se ulaznica, nitko se ne uzrujava niti mu smeta to ulazi neki djeak. Samosjedne i ita to god hoe. Poslije kole uvijek se odvezem biciklom do javne knjinice.Ondje sam provodio i praznike. Gutao bih sve to bi mi dolo pod ruku - romane, ivotopise,

povijesti, sve to bi lealo oko mene. Kad sam jednom proao sve knjige za djecu, otiao samdo opih polica i knjiga za odrasle. Moda nisam uvijek mnogo razumio, ali sam ustrajavaodo posljednje stranice. Kad bih se umorio od itanja, odlazio sam u one kabine sa slualicamai uivao u glazbi. Nisam imao pojma o glazbi pa sam jednostavno prebirao po nizu CD-a kojise ondje nalaze i sve ih presluavao. Tako sam doznao tko su Duke Ellington, Beatlesi i Led

Zeppelin.Knjinica je bila kao drugi dom. ili moda vie kao pravi dom, vie nego mjesto gdje sam

ivio. Odlazei svaki dan upoznao sam sve knjiniarke koje su ondje radile. One su me znalepo imenu i uvijek bi me pozdravile. Ali ja sam bio bolno stidljiv, i jedva sam mogao odgovoriti.


19/24419

Prije dolaska u Takamatsu doznao sam da je neki bogat ovjek iz stare obitelji upredgrau preuredio osobnu knjinicu u privatnu knjinicu koja je otvorena za javnost. Tu jebilo mnogo rijetkih knjiga, i uo sam da je vrijedno posjetiti samu zgradu i vrt oko nje. Vidiosam fotografiju toga mjesta u asopisu Taryo. To je velika kua u japanskom stilu s doistaotmjenom itaonicom koja vie slii na salon, gdje ljudi s knjigama sjede na udobnim sofama.Zbog nekoga razloga ta se fotografija zadrala u meni, i htio sam to osobno vidjeti jednogadana ako se prui prilika. Mjesto se zvalo Spomen-knjinica Komura.

Prilazim kiosku s turistikim informacijama na kolodvoru i raspitujem se kako bih onamostigao. Ljubazna gospoa srednjih godina obiljeava to mjesto na turistikoj karti i daje miupute na koji u vlak sjesti. Vonja traje dvadesetak minuta, objanjava ona. Zahvaljujem joj i

prouavam raspored koji je izvjeen na kolodvoru. Vlakovi polaze svakih dvadesetak minuta.Nemam mnogo vremena, pa kupujem ruak za van u nekoj maloj prodavaonici.

Vlak sainjavaju tek dvoja mala kola, spojena skupa. Tranice prolaze kroz trgovakikvart s visokim graevinama, zatim pokraj pomijeanih malih trgovina i kua, tvornica iskladita. Sljedei je jedan park sa stambenim kompleksima u izgradnji. Prislanjam lice uz

prozor, upijajui nepoznate vidike. Jedva sam ikada bio izvan Tokija, pa sve izgleda svjee inovo. Vlak kojim se vozim odlazi iz grada, gotovo je prazan u ovo doba jutra, ali platforme na

drugoj strani krcate su osnovnokolcima u ljetnim uniformama, sa kolskim torbama na

leima. Svi kreu u kolu. Svi osim mene. Ja sam sm, idem u suprotnom smjeru. Mi smo narazliitim tranicama, u vie nego jednom smislu. Odjednom zrak postaje rijedak i neto tekosputa se na moje grudi. inim li doista pravu stvar? Od te misli postajem bespomoan,osamljen. Okreem lea kolskoj djeci i nastojim da ih vie ne gledam.

Vlak juri neko vrijeme uz more, zatim se zasijeca u kopno. Prolazimo mimo visokih

kukuruzita, nasada vinove loze, stabala mandarinka to rastu na terasastim breuljcima.Mjestimice lokve za navodnjavanje blistaju na suncu. Rijeka to vijuga ravnom plohomzemlje izgleda hladno i kao da poziva, pusta ledina obrasla je ljetnim travama. U jednom asu

prolazimo pokraj psa to stoji uz tranice, zurei prazno u jurei vlak. Od promatranja teokoline opet se osjeam toplo i smireno. Bit e sve u redu, kaem sam sebi i dubokoudahnem. ibaj naprijed, to je sve to moe uiniti.

Na postaji slijedim kartu i idem na sjever pokraj niza starih duana i kua. Obje straneulice obrubljene su zidovima oko obiteljskih kua. Nikada nisam vidio toliko razliitih vrsta -crni zidovi od dasaka, bijeli zidovi, zidovi od granitnih blokova, kameni zidovi sa ivicom navrhu. Cijelo mjesto je mirnoi tiho, nikoga nema na ulici. Jedva koje vozilo proe. Zrak miriekao more koje mora biti blizu. Pozorno sluam ali ne ujem nikakve valove. Izdaleka,meutim, ujem lagano zujanje elektrine pile, moda s kakva gradilita. Od postaje du putaredaju se mali znakovi sa strjelicama to upuuju prema knjinici, tako se ne mogu izgubiti.

Upravo ispred impozantnog glavnog ulaza u Spomen-knjinicu Komura stoje dva urednoobrezana ljivina stabla. Iza ulaza ljunana staza vijuga kraj drugih lijepo manikiranihgrmova i stabala - borova i magnolija, kerija i azaleja - s nijednim otpalim listom na vidiku.

Par kamenih svjetiljaka viri izmeu drvea, isto tako mala lokva. Napokon dolazim dozamreno oblikovana ulaza. Zastajem ispred otvorenih vrata, oklijevam jedan trenutak hou liui unutra. To mjesto ne slii ni na jednu knjinicu koju sam dosad vidio. Ali kad sam preaosav taj put mogao bih isto tako i zaroniti. Tono na ulazu sjedi mlad ovjek iza stola gdje seprovjeravaju torbe. Spustim uprtnjau, zatim skinem sunane naoale i kapu.

- Je li ovo tvoj prvi posjet? -pita me oputenim, mirnim glasom. Malo je visoka tona,ali je prijazan i umiruje.

Kimnem potvrdno, ali rijei ne dolaze. Pitanje me iznenauje i nekako sam napet.Mladi ovjek dri dugaku, netom zailjenu olovku meu prstima i neko vrijeme

intenzivno zuri u moje lice. Olovka je uta, ima gumicu na kraju. ovjekovo je lice omanje,crte su mu pravilne. Zgodan, prije nego lijep, tako ga je najbolje opisati. Nosi bijelu pamunu

koulju s ovratnikom na kopanje i lagane zelene hlae, bez ijednoga nabora na njima. Kadapogleda dolje podua mu kosa pada preko ela, on to povremeno opaa i prstima je vraanatrag. Rukavi su mu zavrnuti do lakata, otkrivajui tanka bijela zapea. Naoale finih okviraupotpunjuju njegov izgled. Na maloj plastinoj ploici na grudima pie Oshima, Nije ba tip


20/24420

knjiniara na kakav sam naviknut.- Slobodno se poslui knjinim fondom -kae mi -pa ako nae knjigu koju bi htio

itati, samo je odnesi u itaonicu. Rijetke knjige nose crveni peat, i za njih treba ispunitizahtjevnicu. Ondje zdesna je soba s prirunim pomagalima. U njoj je popis signatura iraunalo kojim se moe posluiti za pretraivanje materijala. Ne doputamo iznoenjeknjiga. Nemamo nikakvih asopisa ni novina. Fotografiranje nije doputeno. I nije doputenonikakvo kopiranje. Sva hrana i pie moraju se konzumirati vani na klupama. I zatvaramo u

pet. - Odlae olovku na stol i dodaje: -Jesi li u srednjoj koli?- Da, jesam -kaem nakon duboka udisaja.- Ova knjinica je malo drukija od onih na koje si vjerojatno naviknut -kae. - Mi smo

specijalizirani za neke vrste knjiga, uglavnom starih knjiga poezije tanka i haiku. Naravno,

imamo i obinih knjiga. Veina ljudi koji prijeu toliki put vlakom istrauje ta podruja.Nitko ne dolazi ovamo itati posljednji roman Stephena Kinga. Moda katkada dobijemonekoga studenta s diplomom, ali vrlo rijetko nekoga tvojih godina. Dakle -istrauje li tankaili haiku?

- Ne - odgovorim.

- Tako sam i mislio.

- Je lii dalje u redu da koristim knjinicu? -pitam bojaljivo, pokuavajui sprijeiti da

mi ne pukne glas.- Naravno. -On se nasmijei i stavi obje ruke na stol. -Ovo je knjinica, i dobro je

doao svatko tko eli itati. Ovo moe biti naa mala tajna, ali ni meni se posebno ne sviajutankaili haiku.

- Zgrada je uistinu lijepa -kaem ja.On kimne potvrdno. -Obitelj Komura je glavni proizvoa sakea jo od razdoblja Edo -

objanjava -i prijanja glava obitelji bio je pravi bibliofil, nacionalno poznat po tome to jeobilazio zemlju u potrazi za knjigama. I njegov otac pisao je tankapoeziju, pa su se mnogi

pisci znali ovdje zaustaviti kad su dolazili na Shikoku. Wakayama Bokusui, primjerice, ili

Ishikawa Takuboku i Shiga Naoya. Nekima je ovdje moralo biti naroito udobno, jer su dugoostajali. Ukratko, obitelj nije tedjela novca kad je bila rije o knjievnoj umjetnosti. S takvim

obiteljima obino se dogodi da na kraju neki potomak spiska nasljedstvo, ali sreom Komuresu izbjegli tu sudbinu. Uivali su u svojem hobiju, u svojoj kui, ali dobro su pazili daobiteljski posao uspijeva.

- Oni su dakle bogati -kaem, konstatirajui oevidno.- Veoma. - Usne mu se lagano nakrive. -Ne toliko koliko su bili prije rata, ali jo su

prilino imuni. Zato mogu odravati ovakvu krasnu knjinicu. Naravno, pretvorivi je uzakladu snizili su porez na nasljedstvo, ali to je druga pria. Ako te doista zanima ova zgrada,

preporuujem ti da jedanput ili dvaput poe u mali obilazak. Odrava se samo jednomtjedno, utorkom, a to je upravo danas. Postoji jedinstvena zbirka slika i crtea na drugomkatu, a zgrada je sama po sebi, arhitektonski, prilino fascinantna. Znam da e u njoj uivati.

- Hvala vam -kaem.Nema na emu, tvrdi njegov osmijeh. Uzme ponovno olovku i ponelupkati gumicom po

stolu kao da me blago ohrabruje.

- Jeste li vi onaj tko predvodi obilazak?

Oshima se nasmijei. - Ne, ja sam samo nii pomonik, na alost. Dama po imenugospoica Saeki je ovdje glavna - moja efica. Ona je u srodstvu s Komurama i osobno

predvodi obilazak. Znam da e ti se svidjeti. Ona je krasna osoba.Ulazim u prostoriju knjinog fonda s visokim stropom i lutam izmeu polica, traei

knjige koje izgledaju zanimljivo. Velianstvene debele grede pruaju se preko stropa, i blagosunce ranoga ljeta sja kroz otvoren prozor, dok se iz vrta ulijeva cvrkut ptica. Knjige na

policama ispred mene doista su, kako ree Oshima, uglavnom knjige japanske poezije. Tanka

i haiku, ogledi o pjesnitvu, ivotopisi raznih pjesnika. Ima i dosta knjiga o mjesnoj povijesti.Polica u dnu prostorije sadri opu humanistiku -tu su zbirke japanske knjievnosti, svjetskeknjievnosti, pojedinani pisci, klasici, filozofija, drama, povijest umjetnosti, sociologija,povijest, biografije, zemljopis... Kad ih otvaram, veina knjiga ima vonj prijanjega vremena


21/24421

to curi izmeu stranica -poseban miris znanja i osjeaja koji su vjekovima mirno poivaliizmeu korica. Udiui to, prelijeem pogledom preko nekoliko stranica prije nego vratimsvaku knjigu na njezinu policu.

Naposljetku se odluujem za viesveano izdanje, s prekrasnim ovitcima, Burtonovaprijevoda Tisuu i jedne noi, uzimam jednu knjigu i nosim je u itaonicu. Htio sam proitatitu knjigu. Kako se knjinica tek otvorila toga dana, nikoga drugoga nije bilo ondje i cijelaotmjena itaonica bila je samo za mene. Tono je kao na fotografiji u asopisu - prostrana i

udobna, s visokim stropom. Povremeno unutra puhne blag povjetarac kroz otvoren prozor,bijeli zastor njeno zauti zrakom koji pomalo miriena more. I svia mi se udobna sofa.Stari pijanino stoji u kutu, i cijelo mjesto na mene djeluje tako da se osjeam kao u kuinekoga prijatelja.

Dok se oputam na sofi i gledam oko sebe pogodi me misao: Ovo je tono ono mjestokoje sam oduvijek traio. Malo skrovite negdje u nekoj rupi. Uvijek sam o njemu razmiljaokao o nekom tajnom, zamiljenom mjestu, i jedva mogu povjerovati da stvarno postoji.Sklapam oi i udiem, a njegovo se udo poput blaga oblaka sputa na mene. Polaganomilujem ukasti pokriva na sofi, zatim ustajem i prilazim pijaninu te podiem poklopac,sputajui svih deset prstiju na neznatno poutjele tipke. Sputam poklopac i hodam prekoizblijedjela saga s uzorkom grozdova do prozora te dodirujem starinsku ruku koja ga otvara i

zatvara. Palim i gasim podnu svjetiljku, zatim pregledavam sve slike to vise na zidovima.Napokon se opet svalim na sofu i nastavljam itati gdje sam stao, usredotoujui se nekovrijeme na Tisuu ijednu no.

U podne iznosim bocu vode i kutiju s rukom na verandu koja gleda na vrt pa sjedam dajedem. Razne vrste ptica lete mi iznad glave, leprajui s jednoga stabla na drugo ili slijeuidolje do lokve da se napiju i okupaju. Ima nekih koje nikada prije nisam vidio. Pojavljuje se

velika smea maka, to je njima znak da se gube odatle, iako maka izgleda kao da joj nijenimalo stalodo ptica. Onase samo eli protegnutina pristupnom kamenjui uivatina toplom suncu.

- Je li tvoja kola danas zatvorena? -upita Oshima kad spustim uprtnjau na povratku uitaonicu.

- Nije - odgovorim pomno birajui rijei - samo sam odluio uzeti malo vremena zasebe.

- Odbijajui ii u kolu -kae on.- Tako bih rekao.

Oshima me gleda s velikim zanimanjem. - Tako bi rekao.

- Ja ne odbijam ii u kolu. Samo sam odluio da ne idem.- Veoma simireno, na vlastitu ruku, prestao si ii u kolu?Samo kimnem. Nemam pojma kako bih odgovorio.

- Prema Aristofanu u Platonovoj Gozbi, u drevnom mitskom svijetu postojale su tri

vreste judi -kae Oshima. -Jesi li uo o tome?- Ne.

- U drevna vremena ljudi nisu bili samo muko ili ensko, nego jedna od triju vrsta;muko/muko, muko/ensko ili ensko/ensko. Drugim rijeima, svaka je osoba bilanainjena od sastavnica dviju osoba. Svi su bili sretni s takvim razvrstavanjem i nikadazapravo nisu o tome previe razmiljali. Ali onda je bog uzeo no i svakoga razrezao nadvoje,upravo po sredini. Tako je poslije toga svijet ostao razdijeljen tono na muke i enske, aishod je toga da ljudi provode vrijeme jurei naokolo i pokuavajui nai drugu polovicu kojaim nedostaje.

- Zato je bog to uinio?- Zato je podijelio ljude nadvoje? Ulovio si me. Bog radi na tajanstven nain. Postoji

itav onaj boji gnjev, sav onaj pretjerani idealizam i tako dalje. Mislim da je to bila kazna zaneto. Kao uBibliji. Adam i Eva i njihov pad i tako dalje.

- Istoni grijeh -kaem ja.- Tono, istoni grijeh. - Oshima dri olovku izmeu srednjaka i kaiprsta, vrtei jeiznimno polako kao da iskuava ravnoteu. - U svakom sluaju, elim rei da je ljudimadoistateko da sami ive svoj ivot.


22/24422

U itaonici se vraam "Prii o Abu-el-Hasanu, mudrijau", ali moj duh luta daleko odknjige..Muko/muko, muko/ensko i ensko/ensko.

U dva sata odlaem knjigu i ustajem sa sofe da se pridruim obilasku zgrade. GospoicaSaeki, koja predvodi obilazak, vitka je ena rekao bih u srednjim etrdesetim. Malo je via odsvoje generacije. Nosi plavu haljinu s polurukavima i utosmeu vestu, i izvrsno se dri.Duga joj je kosa labavo svezana otraga, lice veoma profinjeno i inteligentna izraza, s lijepim

oima i trakom osmijeha koji joj lebdi iznad usana, osmijeha s osjeajem savrenstva koji jenemogue opisati. Podsjea me na maleno, osunano mjesto, na posebnu krpicu sunevasvjetla koju nalazite samo na nekom dalekom, zabitnu mjestu. Moja kua u Tokiju ima netoupravo takvo u vrtu, jo odmalena sam volio to svijetlo maleno mjesto.

Ona ostavlja vrlo jak dojam na mene, navodi me da se osjeam sjetno i nostalgino. Zarne bi bilo krasno da je to moja majka? Ali tu istu stvar pomislim svaki put kad naletim na

neku armantnu enu srednjih godina. Vjerojatnost da je gospoica Saeki doista moja majkajednaka je priblino nuli, zakljuujem. Ipak, budui da pojma nemam kako moja majkaizgleda, ak ni kako se zove, mogunost postoji, zar ne? Nema niega to bi to potpunoiskljuivalo.

Jedini drugi ljudi na obilasku su brani par srednjih godina iz Osake. ena je niska izdepasta s naoalama koje su debele kao boca koka-kole. Mu je mrav svat s tako krutomkosom da mu je, kladim se, potrebna eljezna etka da je ukroti. Njegove uske oi i irokoelo podsjeaju me na nekakve kipove na jednom junom otoku, oi uperene u obzorje. enaodrava jednostranu konverzaciju, mu samo povremeno proguna koju jednoslonu rije da

joj dade na znanje da je jo iv. Osim toga, katkada kimne da pokae kako je dolinoimpresioniran ili pak mrmlja ulomke komentara koje mogu uloviti. Oboje su odjeveni vie za

penjanje na planinu nego za posjet knjinici, svako nosi nepromoiv prsluk s milijun depova,teke zavezane bakande i planinarski eir. Moda se uvijek tako oblae kad idu na izlet, tkozna. Izgledaju u redu - to ne znai da bih njih poelio za roditelje ili bilo to - i meni jelaknulo to nisam jedini na obilasku.

Gospoica Saeki poinje objanjavati povijest knjinice - u biti istu priu koju mi jeOshima ispripovjedio. Kako su otvorili javnosti knjige i slike to ih je skupljao niz glavaobitelji, posveujui knjinicu kulturnom razvitku toga kraja. Zaklada je osnovana na pologuobitelji Komura i sada upravlja knjinicom i povremeno sponzorira predavanja, koncertekomorne glazbe, i tomu slino. Sama zgrada potjee iz ranoga razdoblja Meiji, kad je

podignuta da bi sluila kao obiteljska knjinica i kua za goste. U razdoblju Taisho potpuno jeobnovljena kao dvokatna zgrada, s dodatkom velianstvenih gostinskih soba za pisce iumjetnike koji dou u posjet. Od razdoblja Taisho do ranoga razdoblja Showa, mnogi slavniumjetnici posjeivali su Komure, ostavljajui za sobom uspomene -pjesme, crtee, slike - uznak zahvalnosti to im je bilo doputeno da tu borave.

- Moi ete vidjeti neke izabrane predmete iz te vrijedne zbirke u galeriji na drugom

katu -dodaje gospoica Saeki. Prije Drugoga svjetskog rata iva ovdanja kultura manje serazvijala kroz napore mjesnih vlasti nego kroz zauzimanje bogatih poznavatelja kao to jeobitelj Komura. Ukratko, oni su bili pokrovitelji umjetnosti. Okrug Kagawa dao je prilianbroj nadarenih pisaca tanka i haikupoezije, a jedan od razloga tomu bila je portvovnost skojom je obitelj Komura osnovala i podupirala lokalnu umjetniku scenu. Prilian broj knjiga,ogleda i sjeanja objavljen je o povijesti ovih fascinantnih umjetnikih krugova, i svi se oninalaze u naoj itaonici. Nadam se da ete iskoristiti priliku daih pogledate.

- Glave obitelji Komura bili su godinama dobro upueni u umjetnosti, s posebnoprofinjenim osjeajem za istinsku vrsnou. To je moralo tei u krvi. Bili su veoma istaknutipokrovitelji umjetnosti, podupirali su umjetnike s najviim ciljevima koji su stvaralinajiznimnija djela. Ali kao to ste sigurno svjesni, neki izvanredni umjetnici nisu uivali

njihovu naklonost ili nisu bili primljeni kako su zasluivali. Jedan od njih bio je haiku pjesnikTaneda Santoka. Prema knjizi gostiju, Santoka je ovdje boravio u brojnim prigodama,

ostavljajui svaki put za sobom pjesme i crtee. Glava obitelji, meutim, zvao ga je"prosjakom i razmetljivcem", nije s njim htio imati posla, i zapravo je veinu tih radova bacio.


23/24423

- Kakva strana teta -veli gospoa iz Osake, oevidno iskreno rastuena to to uje. -Danas Santoka postie visoku cijenu.

- Potpuno ste u pravu - veli gospoica Saeki ozareno. - Ali u ono vrijeme, on je bionepoznat, pa tu moda nije bilo pomoi. Ima mnogo stvari koje jasno vidimo samo unatrag.

- U tome imate pravo -uplete se mu.Poslije toga gospoica Saeki nas vodi po prvom katu, pokazujui nam knjini fond,

itaonicu, zbirku rijetkih knjiga.

- Kad je sagradio ovu knjinicu, glava obitelji je odluio da ne slijedi jednostavan ielegantan stil koji su gajili umjetnici u Kyotu, nego je izabrao nacrt koji je sliniji rustinomprebivalitu. Ipak, kao to moete vidjeti, suprotno smionoj strukturi zgrade, pokustvo iokviri na slikama su sloeno obraeni i raskoni. Ove izrezbarene ploe, primjerice, vrlo suelegantne. Svaki najfiniji majstor na Shikoku doveden je da sudjeluje u izgradnji.

Naa malena skupina poinje sepenjati uza stube, dok se nadsvoeni strop uzdie iznadstubita. Rukohvat od ebanovine toliko je uglaan te se ini da ete ostaviti trag ako gadotaknete. Na oslikanom staklu prozora blizu odmorita srna istee vrat da bi zobala nekogroe. Dva su salona na drugom katu, kao i prostrana dvorana koja je u prolosti vjerojatnobila obrubljena tatamijima za gozbe i okupljanja. Sad je pod od obina drveta, a zidovi su

pokriveni uokvirenom kaligrafijom, objeenim svitcima i slikama u japanskom stilu. U sredini

su u staklenoj vitrini izloeni spomen-predmeti i pria iza svakoga. Jedan je salon ujapanskom stilu, drugi u zapadnjakom. Soba u zapadnjakom stilu sadri velik pisai stol iuredsku stolicu koja izgleda kao da se njome jo netko slui. Niz borova vidi se kroz prozoriza stola, a obzor se jedva nazire izmeu stabala.

Par iz Osake obilazi salon, razgledaju sve predmete, itaju objanjenja u brouri. Svakiput ena komentira, mu klima glavom da potvrdi njezino miljenje. To je sretan par to se usvemu slae. Izloene stvari meni ne znae mnogo, pa tako promatram graevinskepojedinosti zgrade. Dok zabadam nos po zapadnom salonu, gospoica Saeki dolazi i kae: -Moe sjesti na tu stolicu, ako eli. Shiga Naoya i Tanizaki znali su katkada tu sjediti. To neznai da je to ista stolica, naravno.

Sjedam na uredsku stolicu i mirno odmaram ruke na stolu.

- Kako je? Osjea da bi mogao neto napisati?Malo se zacrvenim i odmahnem glavom. Gospoica Saeki se smije i vraa se onom paru.

Sa stolice promatram kako se dri, svaka joj je kretnja prirodna i elegantna. Ne znam se dobroizraziti, ali u tome definitivno ima neega posebnog, kao da bi mi njezin lik koji se udaljavahtio rei neto to ne bi mogla iskazati dok me gleda u lice. Alitoje to, pojma nemam. Suoise s tim, podsjeam sam sebe, ima more stvari o kojima pojma nema.

Sjedei i dalje, bacam letimian pogled po sobi. Na zidu je neka slika u ulju, oito motivoblinjega morskog ala. Nainjena je u starinskom stilu, ali boje su jo svjee i ive. Na stolu

je velika pepeljara i svjetiljka sa zelenim sjenilom. Pritisnem prekida i, dakako, svjetlo seupali. Crn sat visi na suprotnom zidu, starina po izgledu, iako kazaljke pokazuju tonovrijeme. Tu i tamo drveni je pod izlizan i lagano kripi dok po njemu hodate.

Na kraju obilaska par iz Osake zahvaljuje gospoici Saeki i nestaje. Pokazalo se da sulanovi nekog tanka drutva u pokrajini Kansai. Pitam se kakvu vrst poezije sastavljaju -naroito mu. Od gunanja i klimanja ne nastaje poezija. Ali moda pisanje poezije izvlaineki dar skriven u tom ovjeku.

Vraam se u itaonicu, uzimam knjigu i nastavljam gdje sam prekinuo. Tijekompopodneva upada jo nekoliko itatelja, veina njih s naoalama za itanje kakve nose starijiljudi i zbog njih svi jednako izgledaju. Vrijeme sporo prolazi. Nitko ne prozbori ni rije, svisu potonuli u itanje. Jedna osoba sjeda za stol i neto zapisuje, ali ostali sjede tiho, ne miuise, potpuno zadubljeni. Upravo kao ja.

U pet sati zatvaram knjigu i vraam je na policu. Na izlazu pitam:

- U koliko sati ujutro otvarate.- U jedanaest - odgovara Oshima. -Hoe li sutra ponovno doi?- Ako ne smetam.

Oshima kilji oima dok u me gleda. -Naravno da ne smeta. Knjinica je mjesto za ljude


24/24424

koji ele itati. Bio bih sretan da opet doe. Nadam se da ne zamjerava to te pitam, alinosi li uvijek sa sobom tu uprtnjau? Izgleda prilino teko. to bi to moglo u njoj biti? Hrpa

junoafrikih zlatnika, moda?Zacrvenim se.

- Bez brige, ne pokuavam doista doznati. -Oshima pritie gumicom s olovke desnusljepoonicu. - Onda, vidimo se sutra.

- Do vienja -kaem.

Umjesto da digne ruku, on podieolovku u znak pozdrava.Vraam se vlakom do kolodvora u Takamatsuu. Za veeru se zaustavljam u jeftinurestoranu i naruujem pilei odrezak sa salatom. Uzmem jo porciju rie i au topla mlijekanakon obroka. U mini-marketu vani kupim bocu mineralne vode i dvije riine kuglice usluaju da ogladnim usred noi, zatim se uputim prema hotelu. Ne idem ni prebrzo ni

presporo, obinim korakom kao svi drugi, tako me nitko ne primjeuje.Hotel je prilino velik, tipian drugorazredni poslovni hotel. Ispunim prijavu na recepciji,

upiem Kafka umjesto svoga pravog imena, lanu adresu i godinu roenja, te platim za jednuno. Malo sam nervozan, ali nitko od slubenika ne pokazuje sumnjiavost. Nitko ne vie:

Hej, moemo mi skroz prezreti tvoju lukavost, ti mali petnaestogodinji bjegune! Sve ide kaopo loju, uobiajene stvari.

Dizalo zlokobno zatropoe na estom katu. Soba je strano malena, u njoj je neprivlaankrevet, jastuk tvrd kao kamen, minijaturna isprika umjesto stola, sitan TV, zastori izblijedjeli

od sunca. Kupaonica jedva dosee veliinu zahoda, bez ijedne boice besplatnog ampona iliregeneratora. Pogled kroz prozor je zid susjedne zgrade. Ne bih se ipak smio aliti jer imamkrov nad glavom i toplu vodu to tee iz slavine. Bacam uprtnjau na pod, sjedam na stolicu i

pokuavam se prilagoditi okoliu.Slobodan sam, pomiljam. Sklapam oi, intenzivno razmiljam o tome kako sam

slobodan, ali ne mogu stvarno razumjeti to znaiti biti slobodan. Znam jedino da sampotpuno sam. Potpuno sam na nepoznatu mjestu, kao neki osamljeni istraiva koji je izgubiokompas i zemljovid. Je li to ono to znai biti slobodan? Ne znam, i prestajem misliti o tome.

Dugo se kupam u vruoj vodi i pomno perem zube nad umivaonikom. Svalim se u krevet

i itam dok se ne umorim, zatim gledam vijesti na TV-u. Ipak, kad se usporede sa svim tosam doivio toga dana, vijesti su zastarjele i dosadne. Gasim TV i zavlaim se pod pokrivae.Deset je sati, ali ne mogu zaspati. Nov dan u novu novcatu mjestu. I moj petnaesti roendan ktomu - kojega sam vei dio proveo u onoj oaravajuoj, zabaenoj knjinici. I upoznaonekoliko ljudi. Sakura. Oshima. Gospoica Saeki. Nitko od njih ne prijeti, bogu hvala. Dobarznak?

Razmiljam o svojem domu u Nogati, u Tokiju, i o ocu. to li je on osjetio kad jeodjednom otkrio da sam nestao? Olakanje, moda? Zbunjenost? Ili uope nita. Kladim se danije ni primijetio da sam otiao.

Odjednom se sjetim oeva mobitela te ga izvadim iz uprtnjae. Ukljuim ga i okrenemsvoj kuni broj. Poinje zvoniti, 700 km daleko, jasno kao da zovem susjednu sobu. To me

prene, prekinem vezu nakon dva zvonjenja. Srce mi ne prestaje lupati. Telefon i dalje radi, toznai da moj otac nije ponitio ugovor. Moda nije primijetio da mu nema mobitela na stolu.Strpam mobitel natrag u dep uprtnjae, gasim svjetlo i sklapam oi. Ne sanjam. Kadrazmislim o tome, ve dugo nisam nita sanjao.

Poglavlje 6

Hej ti tamo - zovnu starac.Velik crn maak starijeg izgleda podie malo glavu i umorno uzvrati pozdrav tihim

glasom.- Imamo vrlo lijepo vrijeme.

- Hmm -ree maak.- Ni oblaka na nebu.


25/24425

- Za neko vrijeme.

- Hoe li se onda vrijeme pogorati?- Kao da e se podveer naoblaiti. -Crni maak polagano isprui nogu, zatim zamiri i

uputi starcu jo jedan dug pogled.Starac uzvrati izravnim pogledom uz irok osmijeh na licu. Maak je oklijevao neko

vrijeme, zatim skoio naprijed i rekao: -Hmm... ti dakle zna govoriti.- Tako je - ree starac u neprilici. Da bi pokazao potovanje, skide izlizani izletniki

eir od pamuka. -To ne znai da mogu govoriti sa svakom makom koju sretnem, ali akostvari teku kako treba, mogu. Kao upravo sada.- Zanimljivo -ree maak jednostavno.- Hoe li ti smetati ako sjednem na trenutak? Nakata je malo umoran od hoda.Crni se maak mlitavo die na noge, nakostrijeenih brkova, i zijevnu tako jako da su mu

se eljusti gotovo izglobile. - Ne smeta mi. Ili bih moda trebao rei da me se to ne tie.Moe sjesti gdje god eli. Nitko ti zbog toga nee prigovoriti.

- Hvala lijepa -ree starac, sputajui se kraj maka. -Uh, uh, hodam od est ujutro.- Hmm... Onda pretpostavljam da si ti g. Nakata?

- Tako je. Moje ime je Nakata. A ti bi bio?

- Zaboravio sam svoje ime - ree maak. - Imao sam ga, znam da sam ga imao, ali

negdje u jednom trenutku nije mi vie trebalo. Tako mi je iscurilo iz pamenja.- Znam. Lako je zaboraviti stvari koje nam vie ne trebaju. Nakata je isti takav -ree

starac eui se po glavi. - Onda to to kae, g. Maak, znai da ne pripada nekakvojobitelji, negdje?

- Pripadao sam davno prije. Ali ne vie. Neke obitelji u susjedstvu dadu mi hrane da tu itamo pojedem, ali nitko od njih nije moj vlasnik.

Nakata kimnu i umuknu neko vrijeme, zatim ree: - Bi li ti onda jako smetalo ako tenazovem Otsuka?

- Otsuka? - ree maak, gledajui ga iznenaeno. -O emu ti to govori?Zato bih jamorao biti Otsuka?

- Nema posebna razloga. To mi je samo palo na pamet. Nakata je izvukao jedno ime iz

eira. Meni je mnogo lake ako ima ime. Na taj nain netko kao ja, tko nije odve bistar,moe bolje organizirati stvari. Na primjer, mogu rei: Toga dana toga mjeseca razgovaraosam s crnim makom Otsukom na praznoj parceli u drugom kvartu. To mi pomae da sesjetim.

- Zanimljivo -ree maak. -To ne znai da te potpuno razumijem. Make mogu proi ibez imena. Mi se snalazimo po mirisu, obliku, po takvim stvarima. Dok znamo te stvari, mi se

ne brinemo.

- Nakata potpuno razumije. Ali zna, g. Otsuka, ljudi nisu takvi. Nama trebaju datumi iimena da bismo se sjetili raznih stvari.

Maak frknu. -Meni to zvui kao nekakva muka.- Potpuno si u pravu. Mi moramo toliko toga pamtiti da je to prava muka. Nakata mora

pamtiti predsjednikovo ime, brojeve autobusa. Ipak, ne smeta ti ako te zovem Otsuka? Modati je to malo neugodno?

- No, kada ve to spominje, mislim da uope nije ugodno... To ne znai da je posebnoneugodno, razumije. Tako bih rekao da mi zapravo ne smeta. Ako me eli zvati Otsukom,samo izvoli. Dodat u ipak da nije sasvim u redu kad me tako zove.

- Nakata je veoma sretan to je uo da to kae. Velika ti hvala, g. Otsuka.- Moram rei da kao ljudsko stvorenje ti nekako udno govori - dodade Otsuka.- Da, svi mi to kau. Ali to je jedini nain kako Nakata zna govoriti. Pokuavam

govoriti normalno ali dogaa se ovo. Nakata nije odve bistar, zna. Nisam uvijek bio ovakav,ali kad sam bio malen dogodila se neka nesrea i otada sam glup. Nakata ne zna pisati. Ni

itati knjige ili novine.- Nije da se hvastam ili tako neto, ali ni ja ne znam pisati -ree maak liui jastuiena desnoj api. - Rekao bih da je moj mozak prosjean, pa mi se to nikada nije uiniloneprilinim.


26/24426

- U majem svijetu to se i oekuje -ree Nakata. -Ali u ljudskom svijetu ako ne znaitati i pisati smatraju te glupi

Murakami_Kafka Na Zalu

Documents

Transcript of Murakami_Kafka Na Zalu