Znanstveni kolokvij „Ponovno nezavisna – obnova Poljske ... · što se događalo u svakoj...

Znanstveni kolokvij

„Ponovno nezavisna – obnova Poljske 1918. godine“

***Kolokwium Naukowe

„Znów niepodległa – odbudowa Polski w roku 1918“Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Wydział Filozoficzny Uniwersytetu Zagrzebskiego

Kolokvij - Ponovno nezavisna - prijelom.indd 1 31/10/2018 11:40

Kolokvij se održava u povodu stote obljetnice obnove poljske države 1918.-2018. – Niepodległa. Poljska, stogodišnjica povratka nezavisnosti.

Kolokvij se održava u sklopu izbornoga predmeta Poljska u XIX. i XX. stoljeću.

Referenti:

Damir Agičić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Bojan Balkovec, Filozofski fakultet Sveučilišta u Ljubljani

Mirosław Dymarski, Odsjek za politologiju, Sveučilište u Wrocławu

Tvrtko Jakovina, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Slaven Kale, Zagreb

Filip Kozina, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Magdalena Najbar-Agičić, Sveučilište Sjever, Koprivnica

Stanisław Pijaj, Odsjek za povijest, Jagelonsko sveučilište u Krakovu


Znanstveni kolokvij „Ponovno nezavisna – obnova Poljske 1918. godine“

***Kolokwium Naukowe

„Znów niepodległa – odbudowa Polski w roku 1918“Ponedjeljak / Poniedziałek

12. XI. 2018.

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu / Wydział Filozoficzny Uniwersytetu Zagrzebskiego

Zagreb / Zagrzeb, ul. Ivana Lučića 3

Vijećnica / Sala Rady Wydziału

Multimedijalna dvorana knjižnice, II. kat / Sala multimedialna biblioteki, 2. p.


– 2 –

Program

Vijećnica Filozofskog fakulteta

9.45 Okupljanje sudionika i gostiju 10.00-10.15 Pozdravni govori / Pozdrowienia •prof.dr.sc.Vesna Vlahović-Štetić, dekanica

Filozofskog fakulteta / pani dziekan • Nj. E. Andrzej Jasionowski, veleposlanik Republike

Poljske / ambasador RP •prof.dr.sc.Mario Strecha, pročelnik Odsjeka za

povijest / dyrektor Instytutu Historii 10.20-10.40 Magdalena Najbar-Agičić, Druga Republika na

pragu nezavisnosti / Druga Rzeczpospolita na progu niepodległości

10.40-11.00 Filip Kozina, O obnovi nezavisne Poljske u poljskoj književnosti / O odbudowie niepodległej Polski w literaturze polskiej

Knjižnica Filozofskog fakulteta / Multimedijalna dvorana, II. kat

11.10-11.30 Tvrtko Jakovina, Balkan nakon Prvoga svjetskog rata / Bałkany po I wojnie światowej

11.30-11.50 Mirosław Dymarski, Polska opinia publiczna wobec powstania Królestwa SHS w 1918 roku / Poljsko javno mnijenje o postanku Kraljevstva SHS 1918. godine

11.50-12.10 Rasprava / Dyskusja 12.10-12.30 Stanka / Przerwa


– 3 –

Knjižnica / Multimedijalna dvorana, II. kat

12.30-12.50 Stanisław Pijaj, Anton Lipošćak jako Generalny Gubernator Lubelski / Anton Lipošćak kao generalni gubernator u Lublinu

12.50-13.10 Slaven Kale, Odjeci stvaranja nezavisne Poljske među Hrvatima / Echo powstania niepodległej Polski wśród Chorwatów

13.10-13.30 Bojan Balkovec, Odjeci stvaranja nezavisne Poljske među Slovencima / Echo powstania Polski wśród Słoweńców

13.30-13.50 Damir Agičić, Poljska u Novoj Evropi / Polska w Nowej Europie

13.50-14.15 Rasprava / Dyskusja


– 4 –

SAŽECI IZLAGANJA STRESZCZENIA REFERATÓW

Damir AgičićSveučilište u Zagrebu / Uniwersytet w Zagrzebiu

Poljska u Novoj Evropi

U Zagrebu je između 1920. i 1941. izlazio časopis za društvena i kul-turna pitanja pod naslovom Nova Evropa, po uzoru na istoimeni ča-sopis The New Europe, koji je u Velikoj Britaniji izdavao liberalni pu-blicist Robert William Seton-Watson. Izdavač i urednik zagrebačkog časopisa bio je Milan Ćurčin, a list je okupio poveću grupu intelektu-alaca liberalnih usmjerenja. U tom je časopisu objavljen i stanovit broj priloga o Poljskoj, a jedan je zaseban broj bio posvećen Drugoj Poljskoj Republici. U izlaganju će se ocrtati što se u časopisu pisalo o poljskoj problematici, odnosno kako je Poljsku vidjela hrvatska i jugoslavenska inteligencija liberalnog usmjerenja.

Polska w Nowej Europie

W Zagrzebiu w latach 1920-1941 wychodziło czasopismo społe-czno-kulturalne pod tytułem Nowa Europa, wzorowane na czaso-piśmie The New Europe, które w Wielkiej Brytanii publikował liberal-ni publicysta Robert William Seton-Watson. Wydawcą i redaktorem zagrzebskiego czasopisma był Milan Ćurčin, a wokół niego skupiała się znacząca grupa intelektualistów orientacji liberalnej. W czaso-piśmie była opublikowana i niemała liczba tekstów o Polsce, a ukazał się i specjalny numer poświęcony Drugiej Rzeczypospolitej. W refe-racie wskażę na to, co w czasopiśmie pisano o kwestii polskiej, tzn. jak chorwacka i jugosłowiańska liberalna inteligencja widziała sprawy polskie i Polskę.


– 5 –

***Bojan BalkovecSveučilište u Ljubljani

Odjeci stvaranja nezavisne Poljske među Slovencima

„U ime poljske vlade srdačno pozdravljamo državu Jugoslavena. Nadamo se da će budućnost sigurno donijeti sreću i napredak slavenskim narodima“

Gornji citat iz novina Slovenski narod od 6. studenoga 1918. dio je pozdravnoga brzojava koji je Narodnom vijeću u Zagrebu poslao Jó-zef Świeżyński, potpisan kao predsjednik poljske vlade. Spomenuta je obavijest jedna od mnogih informacija koje se mogu pronaći u sloven-skom tisku, a govore o zbivanjima u Poljskoj. Slovenske novine nisu imale vlastite dopisnike i oslanjale su se na pisanju inozemnog tiska. Izuzetak čine jedino odnosi s Poljskom, o čemu se informira iz prve ruke. Vijesti su često zakašnjele za dan ili dva, što je i slučaj s gor-njim citatom – kada je čestitka objavljena, Świeżyński je već bio bivši premijer. Oba najvažnija slovenska lista, Slovenec i Slovenski narod, od kraja listopada 1918. pa sve do kraja te godine gotovo su svakodnevno izvještavala o zbivanjima u Poljskoj. Govorilo se u njima o digađajima u nekadašnjim dijelovima Austro-Ugarske, ali i u Varšavi. Vijesti su bile dosta podrobne i ponekad su se ponavljale. Broj tih informacija povezan je, naravno, s dramatičnim zbivanjima u Poljskoj u to doba.

Echo powstania Polski wśród Słoweńców

„W imieniu rządu polskiego serdecznie pozdrawiamy państwo Jugosłowian. Mamy nadzieję, że przyszłość przyniesie szczęście i postęp narodom słowiańskim“

Powyższy cytat z gazety Slovenski narod z 6 listopada 1918 roku jest częścią telegramu, jaki do Rady Narodowej w Zagrzebiu skierował Jó-zef Świeżyński, podpisany jako premier. Wspomniana wiadomość jest jedną z wielu informacji jakie odnaleźć można w słoweńskiej prasie, a które mówią o wydarzeniach w Polsce. Słoweńskie gazety nie mia-ły korespondentów i opierały się na doniesieniach prasy zagranicznej.


– 6 –

Wyjątek stanowią oczywiście relacje z Polską, o których relacjonuje się z pierwszej ręki. Wiadomości były często opóźniane o dzień lub dwa, co miało również miejsce w przypadku powyższego, a mianowi-cie, kiedy publikowano wiadomość, Świeżyński był już byłym premie-rem. Oba najważniejsze listy słoweńskie, Slovenec i Slovenski narod, od końca października 1918 r. do końca tegoż roku niemal codziennie relacjonowały o wydarzenia w Polsce. Opowiadały o wydarzeniach w byłych częściach Austro-Węgier, a także w Warszawie. Wiadomości bywały bardzo szczegółowe i czasami były powtarzane. Ilość wiado-mości jest oczywiście ściśle związana z burzliwymi wydarzeniami w Polsce w tym czasie.

***

Mirosław DymarskiUniwersytet Wrocławski

Polska opinia publiczna wobec powstania Królestwa SHS w 1918 roku

Polska opinia publiczna interesowała się wydarzeniami wśród Słowian południowych pod koniec pierwszej wojny światowej. Powstanie Królestwa SHS traktowano jako naturalne prawo małych narodów do wolności. W tym czasie Polska walczyła o niepodległość i życzliwie patrzono na wysiłki Słoweńców, Chorwatów, także Serbów by zbu-dować własne państwo. To nie był temat z pierwszych stron gazet, bowiem Polska sama odradzała się w konwulsjach, a ponadto brak było silniejszych związków ze Słowianami południowymi. Tym niemniej, dobrze orientowano się zarówno w działalności głównych polityków słoweńskich, chorwackich i serbskich, problemach walki z Włocha-mi o granice Królestwa SHS, jak i w potencjalnych zagrożeniach dla jedności państwa katolików, prawosławnych i muzułmanów. Trzeba podkreślić, że nie faworyzowano żadnej ze stron. Często kraje połud-nia Europy nazywano Jugosławią a ich mieszkańców Jugosłowianami, i to jeszcze zanim doszło do zjednoczenia Słoweńców, Chorwatów i Serbów. W niektórych czasopismach doniesienia dotyczące Słowian


– 7 –

południowych drukowano grubą czcionką, aby podkreślić znaczenia tych informacji dla redakcji i czytelników.

Poljsko javno mnijenje o postanku Kraljevstva SHS 1918. godine

Poljsko javno mnijenje zanimalo se za događaje među južnim Slave-nima potkraj Prvoga svjetskog rata. Postanak Kraljevine SHS smatran je prirodnim pravom malih naroda da ostvare svoju slobodu. U tom je času Poljska vodila borbu za nezavisnost i na prijateljski je način gledano na napore Slovenaca, Hrvata i Srba da izgrade vlastitu državu. To nije bila tema s prvih stranica novina budući da se i sama Poljska preporađala u grčevima, a usto je nedostajalo snažnijih veza s južnim Slavenima. Ipak, Poljaci su se dobro orijentirali oko djelatnosti glavnih slovenskih, hrvatskih i srpskih političara, u vezi s problemima borbe s Talijanima oko granica, kao i potencijalnim prijetnjama jedinstvu dr-žave katolika, pravoslavnih i muslimana. Treba naglasiti da nije bila fa-vorizirana niti jedna od strana – područje juga Europe često se nazivalo Jugoslavijom, a stanovnike tog područja Jugoslavenima i prije nego je došlo do ujedinjenja Slovenaca, Hrvata i Srba. U nekim su listovima vijesti o južnim Slavenima tiskane masnim slovima da bi se podcrtala važnost tih informacija za uredništvo i čitatelje.

***

Tvrtko JakovinaSveučilište u Zagrebu / Uniwersytet w Zagrzebiu

Balkan nakon Prvoga svjetskog rata

U izlaganju će se istaknuti koji su razlozi nastanka nove države na eu-ropskom jugoistoku – Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, te opisati što se događalo u svakoj pojedinoj balkanskoj državi: pobjedničkoj Ru-munjskoj, gubitničkoj Bugarskoj, šokiranoj Grčkoj, koja je pobijedila u Velikom ratu, ali izgubila u ratu s Turcima, zaspaloj Albaniji. U refe-ratu će se navesti i kakav je bio odnos velikih sila prema Jugoistočnoj Europi u prvih nekoliko godina nakon 1918. godine.


– 8 –

Bałkany po I wojnie światowej

W referacie przypomniane zostaną przyczyny powstania nowe-go państwa na południu Europy – Królestwa Serbów, Chorwatów i Słoweńców, oraz opisane wydarzenia w poszczególnych państwach bałkańskich: zwycięskiej Rumunii; pokonanej Bułgarii; Grecji, która zwyciężyła w Wielkiej wojnie, ale przegrała w wojnie z Turcją, za-hibernowanej Albanii. W referacie też omówione zostanie, jaki był stosunek mocarstw wobec Europy Południowej w pierwszych kilka lat po 1918 r.

***

Slaven KaleZagreb / Zagrzeb

Odjeci stvaranja nezavisne Poljske među Hrvatima

Više od jednog stoljeća Trojedna Kraljevina i dio podijeljene Poljske (Galicija) nalazile su se u zajedničkoj državi – Habsburškoj, kasnije Austro-Ugarskoj Monarhiji. Godina 1918. označila je završetak Prvog svjetskog rata, nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca te obnovu nezavisne i ujedinjenje Poljske, čime su se ostvarile 123-godišnje težnje Poljaka. U izlaganju će se prikazati kakav je odjek u Hrvatskoj imao povratak poljske nezavisnosti. Istraživanje je prvenstveno obuhvatilo pisanje zagrebačkog tiska i to od listopada 1918. godine, kada je poljsko Namjesničko vijeće izdalo proglas u kojem su predstavljeni temelji ne-zavisne Poljske i kada je Poljska vojna organizacija započela razoruža-vanje austrijske vojske u Zapadnoj Galiciji, do siječnja 1919. kada su na dijelu poljskih područja održani izbori za Ustavotvorni sejm. Zagreb, čiji je tisak bio predmet istraživanja, i u to je vrijeme bio hrvatski kul-turni i politički centar. Izlagač će odgovoriti na pitanja: je li zagrebački tisak veliku pozornost posvetio događajima na poljskim područjima i proglašenju nezavisne i ujedinjenje Poljske, jesu li djelovanja Poljaka bila prikazivana u pozitivnom, negativnom ili neutralnom svijetlu te koji su Poljaci bili najčešće spominjani na stranicama zagrebačkog ti-


– 9 –

ska. Također, obratit će se pozornost na eventualne razlike u prikaziva-nju Poljaka među pojedinim zagrebačkim periodičkim publikacijama te će se pokušati detektirati koji su novinari i/ili suradnici tiskovina u promatranom razdoblju najčešće pisali o Poljskoj i Poljacima.

Echo powstania niepodległej Polski wśród Chorwatów

Ponad sto lat Trójjedyne Królestwo i część podzielonej pomiędzy zaborców Polski (Galicja) znajdowały się w jednym państwie – Mo-narchii Habsburskiej, a później Austro-Węgrzech. Rok 1918 zna-czył koniec pierwszej wojny światowej, powstanie Królestwa Serbów, Chorwatów i Słoweńców oraz odbudowę i zjednoczenie Polski, czym zrealizowane zostały 123-letnie dążenia Polaków. W referacie zostaną zaprezentowane echa, jakie odbudowa polskiej niepodległości miała w Chorwacji. Badanie pierwotnie obejmowało prasę zagrzebską i to od października 1918 roku, kiedy to Rada Regencyjna wydała manifest stanowiący fundament niepodległości Polski i kiedy Polska Organiza-cja Wojskowa rozpoczęła rozbrajanie armii austriackiej w Zachodniej Galicji, do stycznia 1919 roku, kiedy na części polskiego terytorium odbyły się wybory do Sejmu Ustawodawczego. Zagrzeb, którego pra-sa została zbadana, był również w tym czasie chorwackim centrum kulturalnym i politycznym. Referent odpowie na pytania: czy prasa zagrzebska poświęcała dużą uwagę wydarzeniom na terytorium Pol-ski i zjednoczeniu Polski, czy działania Polaków były pokazywane w pozytywnym, negatywnym czy neutralnym świetle, jak również, który-ch Polaków wspominano najczęściej na stronach gazet zagrzebskich. Uwaga zostanie poświęcona również ewentualnym różnicom między poszczególnymi periodykami, a sprobuje się odpowiedzić na pytanie którzy dziennikarze i/lub współpracownicy gazet w badanym okresie najczęściej pisali o Polsce i Polakach.

***


– 10 –

Filip KozinaSveučilište u Zagrebu / Uniwersytet w Zagrzebiu

O obnovi nezavisne Poljske u poljskoj književnosti

Obnova nezavisnosti 1918. godine u poljskoj je književnosti s jedne stra-ne dočekana kao čudo i ostvarenje romantičarskih pretkazanja, a s druge strane kao šansa za normalan razvoj zbog riješenog pitanja državnosti i nacionalne slobode, koje je proteklih 123 godine opterećivalo društvo i kulturu. Velike nade i očekivanja vrlo su se brzo sudarile s tegobnom realnošću, tj. brojnim naslijeđenim, ali i stečenim vanjskim i unutarnjim problemima mlade države. U referatu ću izložiti književnu sliku ono-dobne Poljske: stvaranje kulta Piłsudskog, odjeke borbe za poslijeratne državne granice te kritičke predodžbe poljske države i društva (izgradnja državnih institucija, ideološke i stranačke podjele, položaj nacionalnih manjina, klasni i rodni odnosi). Imajući na umu krucijalnu ulogu ovoga razdoblja u kasnijoj sudbini poljske države i kulture, osvrnut ću se i na ex post ocjene Druge Republike u poljskom književnom polju.

O odbudowie niepodległej Polski w literaturze polskiej

Odbudowa niepodległości w roku 1918 u literaturze polskiej z jednej strony została przyjęta jako cud i urzeczywistnienie romantycznych proroctw, a z drugiej strony jako szansa na normalny rozwój w związku z rozwiązanymi kwestiami państwowości i wolności narodowej, które przez minione 123 lata stanowiły obciążenie dla społeczeństwa i kul-tury. Wielkie nadzieje i oczekiwania bardzo szybko zderzyły się z bolesna rzeczywistością, to jest licznymi odziedziczonymi i nowymi zewnętrznymi i wewnętrznymi problemami młodego państwa. W re-feracie zaprezentuję obraz ówczesnej Polski w literaturze: tworzenie kultu Piłsudskiego, echa walk o powojenne granice państwa i kryty-czne wyobrażenia o polskim państwie i społeczeństwie (budowie in-stytucji państwowych, ideologicznych i partyjnych podziałach, status mniejszości narodowych, stosunki klasowe i gender). Biorąc pod uwagę decydująca rolę tego okresu w późniejszych losach polskiego państwa i kultury, zwrócę uwagę na ex post oceny Drugiej Rzeczypospolitej w literaturze polskiej.


– 11 –

***

Magdalena Najbar-AgičićSveučilište Sjever / Uniwersytet Północ, Koprivnica

Druga Republika na pragu nezavisnosti

Sukob između velesila okupljenih u dva suprotstavljena vojna saveza u Prvom svjetskom ratu značio je posve novu situaciju za Poljake koji su već više od stoljeća živjeli podijeljeni između Rusije, Habsburške Mo-narhije (od 1867. Austro-Ugarske) i Pruske/Njemačke. Što je rat dulje trajao, to je poljsko pitanje dobivalo na značenju s obzirom na to da su Poljaci živjeli u zaleđu istočne bojišnice. Poljski političari različitih političkih orijentacija različito su vidjeli budućnost Poljske, ali ih je sve iznenadila situacija koju nitko nije mogao očekivati: zbog revolucije u Rusiji, a kasnije poraza Centralnih sila, sve su države djeliteljice iz rata izašle poražene. Uz aktivnost samih Poljaka na političkom, diplomat-skom i vojnom planu, to je omogućilo obnovu njihove države. Usli-jedile je još duga i na trenutke uistinu dramatična borba za konačno oblikovanje granica, no nakon Prvoga svjetskog rata Poljska se vratila na političku kartu Europe. U izlaganju će se predstaviti kratak pregled složene situacije u kojoj su se Poljaci nalazili prije, tijekom i neposred-no nakon Prvoga svjetskog rata te događaji koji su u konačnici doveli do obnove poljske državnosti nakon 123 godine podjela.

Druga Rzeczpospolita na progu niepodległości

Konflikt pomiędzy mocarstwami występującymi w czasie pierwszej wojny światowej w dwóch wrogich sobie sojuszach oznaczał zupełnie nową sytuację dla Polaków, którzy już ponad stulecie żyli podzieleni pomiędzy Rosją, Monarchią Habsburską (od 1867 r. Austro-Węgry) i Prusami/Niemcami. W sytuacji przedłużającej się wojny kwestia pol-ska zyskiwała na znaczeniu gdyż właśnie Polacy zamieszkiwali zaplec-ze frontu wschodniego. Polscy politycy różnych orientacji polityczny-ch odmiennie widzieli przyszłość Polski wszystkich jedna zaskoczyła sytuacja, której nikt nie mógł się spodziewać: w związku z rewolucjami


– 12 –

w Rosji, a później klęska Państw Centralnych, wszyscy polscy zabor-cy z wojny wyszły jako państwa pokonane. Przy politycznych, dyplo-matycznych i wojskowych wysiłkach samych Polaków, odbudowa nie-podległości Polski stała się możliwa. Doszło do długich, a chwilami i bardzo dramatycznych walk o ostateczne ukształtowanie granic, ale Polska po pierwszej wojnie światowej wróciła na mapę Europy. W wystąpieniu przedstawiony zostanie krótki przegląd skomplikowanej sytuacji Polaków przed, w czasie i po zakończeniu pierwszej wojny światowej, oraz wydarzenia, które ostatecznie doprowadziły do odbu-dowy polskiej państwowości po 123 latach zaborów.

***

Stanisław PijajUniwersytet Jagielloński w Krakowie / Jagelonsko sveučilište u Krakovu

Anton Lipošćak jako Generalny Gubernator Lubelski

Działania wojenne prowadzone przez wojska niemieckie i austro-wę-gierskie latem 1915 r. doprowadziły do zajęcia terytorium dawnego Królestwa Polskiego. Obszar ten podzielono na dwa Generalne Guber-natorstwa ze stolicami w Warszawie i Lublinie. Generalne Guberna-torstwo Lubelskie, liczące około 45 000 km2, obejmowało południową część dawnego Królestwa Polskiego, podlegało władzom austro-wę-gierskim, zarządzał nim generalny gubernator. Funkcję generalnego gubernatora pełnili wysocy rangą wojskowi austro-węgierscy, ostatnim z nich był generał Anton Lipošćak. Objął on funkcję generalnego gu-bernatora w bardzo trudnym momencie, po zawarciu w lutym 1918 r. w Brześciu traktatu pokojowego między Niemcami, Austro-Węgra-mi i ich sojusznikami, a Ukraińską Republiką Ludową. Traktat ten wywołał protesty Polaków i przyczynił się do dymisji poprzednika Antona Lipošćaka, generała Stanisława Szeptyckiego. Anton Lipošćak sprawnie zarządzał Generalnym Gubernatorstwem Lubelskim, do-prowadził także do poprawy stosunków z Polakami. Niektórzy z nich uważali nawet, że Lipošćak był lepszym generalnym gubernatorem niż jego poprzednik, który był Polakiem. Postawa generała Antona Li-


– 13 –

pošćaka ułatwiła także przejęcie władzy w Lublinie przez Polaków w początku listopada 1918 r.

Anton Lipošćak kao generalni gubernator Lublinske Poljske

Vojne aktivnosti koje su provodile njemačka i austro-ugarska vojska u ljeto 1915. dovele su do zauzimanja teritorija nekadašnjeg Poljskog kraljevstva. To je područje podijeljeno na dva generalna gubernatorstva s prijestolnicama u Varšavi i Lublinu. Lublinsko generalno guberna-torstvo, koje je imalo oko 45 000 km2, obuhvaćalo je južni dio neka-dašnjeg Poljskog kraljevstva i bilo pod austro-ugarskom vlašću, a njime je upravljao generalni gubernator. Tu su funkciju obavljali visoki au-stro-ugarski časnici, od kojih je posljednji bio general Anton Lipošćak. Funkciju je preuzeo u vrlo teškom trenutku, nakon sklapanja mirovnog sporazuma između Njemačke, Austro-Ugarske i njihovih saveznika s Ukrajinskom Narodnom Republikom u Brestu u veljači 1918. godine. Taj je sporazum izazvao buru protesta među Poljacima i uzrokovao ostavku Lipošćakova prethodnika na položaju generalnog gubernato-ra, generala Stanisława Szeptyckog. Anton Lipošćak vješto je upravljao Lublinskim generalnim gubernatorstvom i doveo je do poboljšanja od-nosa s Poljacima. Neki među njima smatrali su čak da je bio bolji ge-neralni gubernator od svoga prethodnika Poljaka. Djelatnost generala Lipošćaka i njegova stajališta olakšali su Poljacima preuzimanje vlasti u Lublinu na početku studenoga 1918. godine.


– 6 –

sretnim krajem. Ali taj film o poljskoj borbi snimao se u Srednjoj Eu-ropi. Među redateljima i istovremeno stvarateljima poljske državnosti nalaze se u Poljskoj i u svijetu tako poznate i poštovane ličnosti kao: Tadeusz Kościuszko, knez Józef Poniatowski, knez Adam Jerzy Czar-toryski, general Józef Bem, Romuald Traugutt, Józef Piłsudski i Ignacy Jan Paderewski. Bez njihove mudrosti i hrabrosti, bez njihove vizije snovi Poljaka o vlastitoj ujedinjenoj državi sastavljenoj od triju područ-ja podijeljene Poljske, nikada se ne bi ostvarili.

Prijevod: Slaven KaleLektura i korektura: Ivan Kovač

Kolokvij - Ponovno nezavisna - prijelom.indd 2431/10/2018 11:40

– 5 –

tvorenik zatočen u utvrdi u Magdeburgu. U Varšavu se vratio 10. stu-denoga 1918. godine. Dočekan je kao izbavitelj, mesija te je imenovan za privremenog načelnika države. Zajedno s vladom i Poljacima stvorio je Republiku Poljsku, republikansku, otvorenu, tolerantnu i demokrat-sku. Stanovnicima države zajamčene su značajne građanske slobode, a ženama ista politička prava koja su imali muškarci.

Međutim, otvoreno i istovremeno jako bolno pitanje bilo je određi-vanje poljskih granica, jer su, osim Poljaka, nasljednici Poljsko-Litvanske Unije bili Litavci, Letonci, Ukrajinci i Bjelorusi. Svi oni stvarali su vla-stite nacionalne države i to često na spornim područjima. Događalo se da su pretenzije na posjedovanje istih područja iskazivale dvije, pa čak i tri države. Na područjima s miješanom etničkom i vjerskom strukturom teško je bilo pravedno odrediti granice. U takvoj situaciji sukobi i ratovi među nasljednicima Poljsko-Litvanske Unije za stjecanje što je moguće većih područja, koja je ona nekada obuhvaćala, bili su neizbježni. Nape-tosti su se zadržale i između kršćanskog stanovništva (među ostalim Po-ljaka) i brojnih Židova, koji su očekivali da će im buduća država osigurati kulturno-nacionalnu autonomiju. Poratno siromaštvo, glad, razaranja i epidemije utjecali su na međuljudske i međuetničke odnose.

Naposljetku su poljske granice oblikovane u razdoblju 1918-1923, zahvaljujući i poljskom pobjedničkom ratu s boljševičkom Rusijom 1920. godine. Obnovljena Poljska nije mogla biti nacionalno unifici-rana, kao ni susjedne države, jer su stoljećima na području Republike živjeli – jedni pokraj drugih – stanovnici koji su koristili različite jezike i pripadali drugačijim etničkim kulturama. Sve države nove Europe bile su višenacionalne i multikonfesionalne. U Poljskoj su brojne bile manjine, od kojih su ukrajinska i židovska bile najveće. Istovremeno, u susjednim državama živjelo je više od dva milijuna Poljaka. Naslijeđe Prvog svjetskog rata kao i ratova u godinama 1918-1921. utjecat će na teške odnose Poljske sa susjedima te na odnose između Poljaka i naci-onalnih manjina. Teški materijalni uvjeti milijuna stanovnika Poljske, kao posljedice ratova i ranijih podjela države, zasigurno nisu olakšavali zajednički suživot.

Napori Poljaka za povratak nezavisne države, koji su trajali više od stoljeća, završili su prema tradiciji američkih (holivudskih) filmova –


– 4 –

postrojbama na istočnom bojištu. Prvi dokument međunarodnog zna-čaja kojim je započelo ponovno rođenje Poljske bio je Akt 5. studenoga 1916. godine koji su potpisala oba cara: Vilim II. i Franjo Josip I. Akt je najavljivao osnivanje Poljskog Kraljevstva s prijestolnicom u Varšavi. Tijekom narednih mjeseci, uz okupacijske, nastale su poljske državne vlasti: vlada i tročlano namjesništvo. Odmah nakon Akta 5. studenoga njemački general gubernator u Poljskom kraljevstvu pozvao je poljske dragovoljce da stupe pod barjak poljske vojske stvarane pod njemačkim zapovjedništvom. Odaziv je bio iznimno loš. Godina 1917. donijela je sljedeće izvrsne vijesti u skladu s poljskim nadama. Prvo su nove vlasti u Rusiji, nastale nakon tamošnje revolucije, objavile da se slažu s na-stankom Poljske, ali da ona po mogućnosti bude u slobodnom savezu s novom Rusijom, a u travnju su u rat na strani saveznika ušle Sjedinjene Američke Države. U slavnom obraćanju Kongresu SAD-a u siječnju 1918. godine američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson u 13. točki kao jedan od ciljeva rata istaknuo je nastanak nezavisne Poljske sa slobodnim pristupom [Baltičkom] moru. Značajan utjecaj na sadr-žaj 13. točke imao je poljski umjetnik, svjetski poznati pijanist i sklada-telj Ignacy Jan Paderewski, prijatelj američkog predsjednika. Slijedeći Amerikance i europski su saveznici priznali pravo Poljacima na stva-ranje vlastite države. U Francuskoj je osnovana saveznička poljska voj-ska pod zapovjedništvom bivšeg časnika Poljskih legija generala Józefa Hallera, koja je politički bila podređena Poljskom nacionalnom odboru (KNP). Taj odbor sa sjedištem u Parizu vodio je Roman Dmowski i bio je priznat kao službeni predstavnik Poljske. KNP je imao pravo izdavati poljske putovnice i na budući račun Poljske uzimati kredite.

Godine 1918. budućnost Poljske bila je osigurana. Ponovni nastanak države bio je siguran, kao i poraz Centralnih sila. Bez odgovora ostalo je još pitanje: koja će poljska politička grupacija u obnovljenoj Poljskoj preuzeti vlast te pod vodstvom kojeg od vodećih političara – Piłsud-skog ili Dmowskog. Propast Austro-Ugarske i poraz Njemačke ujesen 1918. godine omogućili su Poljacima razoružanje vojski obiju drža-va. Razoružani su se mirno vratili svojim domovima. U nadmetanju dvojice vodećih političara za preuzimanje vlasti pobijedio je Piłsudski, nekoć davno austrijski saveznik, a od srpnja 1917. godine njemački za-


– 3 –

sljednjeg počivališta pronašli su na Wawelu u Krakovu – u kraljevskoj nekropoli, jednaki kraljevima. Nakon smrti 1935. godine na Wawelu je pokopan i prvi maršal i obnovitelj Poljske 1918. godine Józef Piłsudski.

Tijekom cijelog 19. stoljeća s različitim intenzitetom na djelu je bilo poljsko pitanje, tj. problem ujedinjenja i obnove nezavisne Poljske i određivanja njezinih granica. Zahvaljujući napoleonskom razdoblju u okviru francuske Europe nastalo je Varšavsko vojvodstvo, a nakon njegove propasti do 1832. postojalo je samostalno, ustavno i liberalno Poljsko kraljevstvo u personalnoj uniji s dinastijom Romanovih. Do 1846. godine opstao je autonoman slobodan grad Krakov. Iako naci-onalni ustanci nisu završili uspjehom, ipak su trajno unosili živost u europsku povijest i održavali poljsko pitanje. Dokle god je trajao savez triju djelitelja: Pruske/Njemačke, Austrije i Rusije, povratak nezavi-snosti bio je nemoguć. Ipak, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Europi su se oblikovala dva vojna bloka: Centralne sile i države Antante. U prvom bloku bili su Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska, a u drugom Rusija. Po prvi put u više od 100 godina putovi djelitelja definitivno su se razišli. Oživjele su poljske nade. Međutim, u trenutku izbijanja Pr-vog svjetskog rata 1914. godine nijedna od država djeliteljica nije želje-la tretirati poljsko pitanje kao međunarodno. Slično tome, ruski koali-cijski partneri Francuska i Velika Britanija, iako su iskazivali simpatije za nastojanja Poljaka, službeno su ostali suglasni s Rusijom. Ipak, 1916. godine politička situacija u Europi i svijetu počela se mijenjati u korist poljskih interesa. Kao prvo, Njemačko Carstvo i njezin saveznik osvo-jili su velika područja na istoku na štetu poražene Rusije, područja koja su naseljavali različiti narodi. Berlin je na istoku odlučio stvoriti sistem formalno nezavisnih država, no u stvarnosti politički i gospodarski za-visnih od Njemačke i vođenih od njemačkih monarha, a koje su trebale sačinjavati Njemačku uniju u Europi. Uz to, Berlin je želio oslabiti Austro-Ugarsku, sebi podrediti u ratu poraženu Rumunjsku te stvoriti državu Flamanaca kao zapadni rubni pojas njemačke Europe. U ideji osnivanja poljske države Nijemce su dodatno ojačavale Poljske legije, odnosno dobrovoljne formacije koje su se od početka rata borile uz Centralne sile. Njihov neformalni vođa bio je Józef Piłsudski. Nijemci i Austrijanci 1916. godine Poljske su legije proglasili najboljim vojnim


– 2 –

otvorenosti i tolerancije. Stanovništvo židovske vjeroispovijesti, pro-ganjano na zapadu Europe i odatle protjerivano, u Poljsko-Litvanskoj Uniji pronašlo je svoju sigurnu luku.

Zahvaljujući brizi kralja i Sejma Židovi su stekli prava i slobode usporedive sa staleškim pravima. Imali su čak i vlastito zakonodavno tijelo. Otvorenost političkih elita Unije prema onima kojima je trebala pomoć dovela je do toga da su se u 16. stoljeću pojavili prognani me-noniti iz Nizozemske te Škoti izbjegli pred vjerskim progonima. Među prognanima su bili i Grci, stanovnici Italije, Armenci, Karaimi, Rusi i njemački protestanti. Svi oni obogaćivali su zajedničku kulturu Unije i u zajedničku riznicu unosili svoje vrijednosti.

Unatoč reformatorskim naporima uloženima krajem 18. stoljeća Poljsko-Litvanska Unija je propala. U srazu s tri jaka imperija odno-sno susjednim državama – Rusijom, Austrijom i Pruskom – nije imala veće šanse. No za Poljake su sloboda i nezavisnost ostale neupitne vri-jednosti. To dokazuju poljske urote za nezavisnost organizirane odmah nakon propasti države na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće te nacionalni ustanci: Kościuszkov ustanak 1794, Studenački ustanak 1830-1831. te Siječanjski ustanak 1863-1864. O tome je svjedočilo aktivno sudjelo-vanje u europskim ratovima za slobodu naroda i država, primjerice u austrijskom, pruskom, mađarskom, zapadnonjemačkom, francuskom i talijanskom Proljeću naroda, sukladno poljskom geslu koje su potom preuzeli drugi: „Za našu i vašu slobodu“. Tijekom romantičarskog Studenačkog ustanka poljski ustanički Sejm proglasio je pjesmu „Još Poljska nij' propala“ (polj. „Jeszcze Polska nie zginęła”) nacionalnom himnom, a bijelu i crvenu narodnim bojama i simbolima, što se zadr-žalo do danas. Poljaci su bili uvjereni da im samo vlastita država jamči slobodan te, sukladno očekivanjima i tradiciji, duhovni i materijalni razvoj, napredak na području obrazovanja, znanosti i tehnologije te do-stojno sudjelovanje u europskoj politici i kulturi. Zbog toga u poljskom nacionalnom panteonu mjesto zauzimaju osobe koje su oružjem ili pe-rom u ruci radile na povratku Poljske na njezino nekadašnje mjesto u Europi – da bude slobodna među slobodnima i ravnopravna među ravnopravnima. Najveći među njima, poput vojskovođa Kościuszka i Poniatowskog te pjesnika Mickiewicza i Słowackog mjesto svoga po-


– 1 –

Andrzej ChwalbaJagelonsko sveučilište u Krakovu

Poljska 1918: povratak izgubljene državnosti

U razdoblju 1918-1921. u Europi je nastalo desetak država koje su tvorile novu političku arhitekturu kontinenta. Većina ih je u nared-nim godinama sačuvala svoju stečenu nezavisnost. Neke od njih, poput Poljske, vraćale su se državnoj povijesti prekinutoj krajem 18. stoljeća. Druge, primjerice Litva i Estonija te Slovačka u okviru Čehoslovačke i Slovenija u okviru Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pojavile su se na karti Europe po prvi put u povijesti. Nijedna od novih država nije bila u stanju preuzeti sva područja kojima je vladala prije svog nestanka. Republika Poljska, koja se obnavljala od kraja listopada 1918. godi-ne, svjesno se pozivala na nasljeđe i tradiciju svoje prethodnice: Polj-sko-Litvanske Unije. Bila je to država koja je oblikovala, među ostalim, ideju saveza suverenih država. Suvremena Europska unija poziva se na baštinu unije Poljske i Litve. Unatoč različitim interesima između političke klase obiju država, stalno je pobjeđivao viši interes i uvjere-nje da je unija koristan savez za obje strane. Cijenilo se to što postoji određena sloboda političkoga djelovanja i zajednički parlament (sejm). Poljski parlament 21. stoljeća svjesno se poziva na svog prethodnika, noseći naziv Sejm. Za tom tradicijom posežu i Litavci, čiji se parlament zove Seimas, te Letonci – Saeima. Poljaci, Litavci, Letonci, a također i Ukrajinci i Bjelorusi s ponosom govore o Ustavu Poljsko-Litvanske Unije usvojenom 3. svibnja 1791. godine – prvom ustavu u Europi i drugom u svijetu. Poljski politički filozof i svećenik Hugo Kołłątaj u tekst Ustava unio je odredbu o političkoj odgovornosti izvršne vlasti (vlade) pred zakonodavnom vlasti (parlamentom), čiji članovi izabirani od glasača čine parlament koji predstavlja suverena. U 19. i 20. sto-ljeću u brojnim državama svijeta uvedeno je načelo Kołłątaja. Narodi i države nasljednici Poljsko-Litvanske Unije pozivaju se i na važnu tradiciju političke i vjerske tolerancije. Godine 1573. poljske političke elite u aktu konfederacije prihvatile su odredbu o vjerskoj toleranciji na području cijele države. Taj dokument upisan je na listu svjetske baš-tine UNESCO-a. Njegovi autori posegnuli su za tradicijom poljske


Za izdavačaDamir Agičić

Autorska prava na izvorni tekst © Andrzej Chwalba 2018.Autorska prava na hrvatski prijevod © Slaven Kale

Grafička prirema i prijelom Banian ITC, Zagreb

Tiskano u Tiskari Zelina u studenome 2018.

www.srednja-europa.hrSrednja Europa d.o.o.Trg Ivana Meštrovića 910020 Zagreb

Ilustracija na naslovnici pokazuje načelnika države maršala Józefa Piłsudskog kako u okruženju generala i časnika prima prijavak na vojnom mimohodu u Poznanju u listopadu 1919. godine. (Preuzeto s web stranice Nacionalnog digitalnog arhiva Poljske. www.nac.gov.pl / sign. 22-321-2)

Zahvaljujemo Veleposlanstvu Republike Poljske u Hrvatskoj sa sjedištem u Zagrebu na financijskoj potpori u pripremi kolokvija i tiskanju Programske knjižice i teksta Andrzeja Chwalbe.


Andrzej Chwalba

Poljska 1918. Povratak izgubljene državnosti


Znanstveni kolokvij „Ponovno nezavisna – obnova Poljske ... · što se događalo u svakoj...

Documents

Transcript of Znanstveni kolokvij „Ponovno nezavisna – obnova Poljske ... · što se događalo u svakoj...